Papa Franjo pod kritikom: Posjet Belgiji kao ogledalo napetosti Crkve i društva

Trodnevni posjet pape Franje Belgiji prošli tjedan, premda svečan, neće ostati zapamćen kao jedan od njegovih najugodnijih izleta ikada.

Ono što je trebalo biti proslava povodom 600. obljetnice Katoličkog sveučilišta u Louvainu (UCLouvain) pretvorilo se u ogledalo napetosti između Crkve i suvremenih društvenih očekivanja. Franjo, poznat po svojoj otvorenosti prema dijalogu, neočekivano se našao pod oštrom kritikom zbog izrečenih stavova o ulozi žena u Crkvi i društvu.

Iako je njegov glavni govor na Sveučilištu bio zapravo posvećen klimatskim promjenama i nužnosti globalnog angažmana, Franjo je nakon toga spontano odgovorio i na pismo u kojem su profesori i studenti propitivali povijesni tretman žena u Crkvi. Studenti su postavili pitanje o ulozi žena u Crkvi. “Kroz povijest, žene su bile učinjene nevidljivima,” glasilo je jedno od retoričkih pitanja, uz neizbježno pitanje: “Kakvo je mjesto žene u Crkvi?” Franjo je, u svom karakterističnom stilu, odgovorio primjećujući da je Crkva ženskog roda – što je lingvistički točno, jer talijanska riječ “chiesa” doista nosi ženski rod. “Žena unutar naroda Božjeg je kćer, sestra, majka,” dodao je, elegantno sugerirajući da ženstvenost sama po sebi predstavlja plodnost, njegovanje i životodavnu posvećenost.

Međutim, UCLouvain, frankofono sveučilište s 38.000 studenata raspoređenih u dvadeset fakulteta, promptno je izdalo prilično subverzivno priopćenje u kojem “žali zbog konzervativnih stavova pape Franje o ženama” te ih naziva “determinističkim i reduktivnim”. To unaprijed pripremljeno priopćenje, sa svojom neuobičajenom oštrinom, prelazi granice protokolarne pristojnosti i ulazi u otvorenu kritiku – nešto gotovo nezamislivo za katoličku instituciju. Sam Papa, koji se, čini se, našao usred unaprijed orkestrirane “igre” suptilnih intelektualnih napada, na povratku u Rim nije se libio kritizirati takav istup kao „nemoralan“. I ovaj nije daleko od istine.

Iako su kritike iz Belgije bile oštre, nemoguće je ne primijetiti da Franjo, čovjek koji se hrabro suočava s izazovima svog vremena, postupno transformira lice i naličje Crkve. On polako, ali sigurno, razbija okove institucije koja je stoljećima bila simbol nepromjenjivosti, i to čini s unutarnjom snagom koja potječe iz svjesnosti o dubokim ranama koje je Crkva pretrpjela, ali nažalost i sama nanijela. Njegov trodnevni posjet Belgiji nije bio samo simboličan, već i prožet tamnim sjenama prošlosti, osobito onim koje se tiču seksualnog zlostavljanja djece – teme koja očito ne prestaje progoniti Crkvu.

Zato se, na kraju, ovaj njegov izlet u Belgiji doima poput onog što bismo mogli nazvati “zidarskim šamarom otrježnjenja”.  Koliko god taj udarac bio neugodan, on je prijeko potreban kako bi Crkva mogla ustati iz blata u koje su je gurnuli ne neprijatelji izvana, nego upravo njezini najvjerniji sinovi. Ovaj papa, bez sumnje, zna da se samo suočavanjem s vlastitim grijesima može krenuti naprijed.