Petsto (plus) godina odvojenosti ili što sve (ne) spaja katolike i protestante

Ljeto Gospodnje 1517. određeno je kao početak reformacije na Zapadu.

Augustinski redovnik, gorljivi katolik i profesor teologije, Martin Luther, te je godine pokrenuo akademsku raspravu sa svojih 95 teza o tadašnjim problemima Crkve. Kasnije je nastala legenda o tome kako je javno zakucao dokument na vrata Schlosskirche, crkve u Wittenbergu, u Saskoj, ali po svemu sudeći, za to nema nikakvih dokaza. Vjerojatnije je da se radilo o redovnoj teološkoj raspravi, koja je nadrasla akademske i lokalne okvire. Nedvojbeno je da je bilo puno prethodnika reformacije.

Dovoljno je spomenuti Jana Husa, kojeg je Katolička crkva spalila 1415. jer je ustao protiv indulgencija (crkvenih oprosta, primarno za novac), uveo narodni češki jezik u liturgiju i odbio papin primat (što je zapravo bio put na lomaču, sve ostalo još, kako-tako). Kada su papinski izaslanici u prvim javnim raspravama Martina Luthera optužili da je husit, prvo se duboko uvrijedio jer su husitske trupe ratovale s Nijemcima i po Saskoj provodile politiku spaljene zemlje uz duboku mržnju prema Nijemcima, koje su Česi vidjeli kao neprijatelja broj jedan. Kada je Luther sjeo i krenuo čitati Husove spise, odjednom je, sav u šoku, shvatio da su na istoj teološkoj liniji. Ali o tome, u nekoj drugoj prilici.

Što to spaja katolike i protestante?

Vjerovali ili ne, Krist je glavna zajednička točka svih katolika i protestanata. Naime, svi vjeruju u istoga Boga. Možda se tako i ne čini na prvu, ali ipak je. Jer kad jedan govori: “Ja sam Pavlov”, a drugi: “Ja Apolonov”, niste li odveć ljudi? Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi niti onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su; a svaki će po svome trudu primiti plaću. Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina. (1 Kor 3,4-9). Drugo, petnaest stoljeća zajedničke crkvene prošlosti, koju svaka strana tumači na svoj način, ipak je zajednička baština.

Zatim, zajednička je liturgija na narodnom jeziku, koja je za protestantizam uvijek bila jedna od važnijih točaka, a Katolička crkva se vratila istoj nakon Drugog vatikanskog koncila. Pojedine hrvatske biskupije nikada nisu prestale s narodnim jezikom i uspješno su glagoljale cijelo vrijeme, kao čuvari istinske katoličke tradicije.

Biblijska teologija koja se predaje na akademskim katoličkim i protestantskim učilištima je poprilično usklađena. Protestanti će reći da su katolici jednostavno preuzeli postojeće rezultate kritičkog proučavanja Biblije. Ako se uzmu npr. biblijski udžbenici iz Velike Britanije, nemoguće je iz teksta zaključiti pripada li autor katolicima, anglikancima ili nekome trećem.

Više-manje, tzv. tradicionalne protestantske crkve, pogotovo evangeličko-luteranska i anglikanska/episkopalna, ne razlikuju se previše ni fizički ni vizualno od Rimokatoličke crkve, pogotovo u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se putnik namjernik mora jako potruditi da po crkvenom inventaru shvati kamo je ušao. No, Katolička crkva je prihvatila i ono što bi se u osamdesetima zvalo novoprotestantskim crkvama (u RH se to zove crkve reformacijske baštine), dovoljno je spomenuti katolički karizmatski pokret (brat blizanac pentekostalaca) i razne molitvene skupine (koje su zapravo vrlo slične tzv. slobodnim protestantskim crkvama), ali i tzv. stadionski pastoral dostojan Billyja Grahama, gdje se na stadionskim glazbeno-pastoralnim masovkama pokazuju mišići i zbijaju redovi, nešto što je pastor Graham započeo 1947. (a 1967. bio u Zagrebu, a najveća masovka u višednevnom posjetu bila je na igralištu Nadbiskupskog sjemeništa u Zagrebu).

Katolici i protestanti na Zapadu dijele sklonost međusobnim podjelama u vezi društvenih pitanja.

Metodistička crkva u SAD-u, pojam tolerancije i spajanja nespojivih društvenih pogleda, doslovce puca po šavovima. Uzrok razdora? LGBT pitanja. Rimokatolička crkva u Njemačkoj također je u sličnom stanju. Možda bi trebalo na 20 godina zalediti rasprave i staviti status quo, jer ništa tako ne uništava crkveno jedinstvo kao kada politika preuzme i kada seksualnost postane bitnija od Krista.

Što razdvaja katolike i protestante?

Primarno, papin primat. Sva teologija na stranu, temeljno je bilo i ostalo pitanje papinog primata. Kao što je Husov pokret bio obojan češkim domoljubljem i rodoljubljem, tako je Luther bio tvrdi Nijemac, švicarska reformacija je također bila obojena neprijateljstvom prema Rimu i prema svim jačim susjedima oko sebe, luteranska reformacija u Slovačkoj i Hrvatskoj također je imala jaku narodnosnu notu, a na Rim se gledalo primarno kao na politički faktor koji pokušava kinjiti Nijemce, Švicarce, itd. Nije da su pravoslavci oduševljeni papinim primatom.

Mariologija je veliki kamen spoticanja.

Katolici često teško shvaćaju da Bogorodica nema nikakvu ulogu za većinu protestanata. Kod teologa ima ulogu, npr. Luther je do kraja života pisao Bogorodici hvalospjeve i bio uvjeren u njezino djevičanstvo, ali Krist je središte vjere. Luterani imaju neku mariologiju, također anglikanci, dosta toga se može pronaći i u Calvinovim spisima, ali svi ostali protestanti nemaju. Pravoslavni teolozi također imaju značajan broj prigovora prema Rimu kada je riječ o Bogorodici.

Pitanja oko liturgije također su izvor jakih podjela. Katolici vjeruju u transsupstancijaciju (stvarna prisutnost Krista u kruhu i vinu, potreban svećenik), luterani vjeruju u stvarnu prisutnost (svećenik nije bitan faktor), svi ostali protestanti imaju simboličku prisutnost. Zanimljivo je da kod anglikanaca to pitanje nema jednostavan odgovor.

Papin primat, mariologija i pitanja liturgije primarno razdvajaju katolike i protestante. Veže ih puno toga, iako to često ne priznaju. Po svemu sudeći, ako će doći do jedinstva, ono će na Zapadu proizaći iz suprotstavljanja političkom i radikalnom islamu. U ljetnim žestokim antiislamskim nemirima u Sjevernoj Irskoj dogodilo se nemoguće. Sjevernoirski katolici i protestanti stali su jedni uz druge u žestokim i burnim prosvjedima. Sjevernoirski katolički biskupi i protestantski crkveni vođe također su se našli na istoj strani i strogo osudili prosvjede zbog njihove žestine i agresivnosti. Nije prvi put da postoji razumijevanje na terenu, slično je bilo s protestantima i katolicima u Srednjoj Europi u suprotstavljanju komunizmu.

Jednoga dana možda ćemo shvatiti da nam je Krist samo jedan. Podjele među kršćanima su česte, nekad manje tragične, a nekada više. Uvijek nam treba više ljubavi, milosti i vjere!