Pluralizam monologa ili kako dva monologa ne daju dijalog (I. dio)

Događa li se danas u svijetu sve manje dijaloga?

Čini se da su forumi i agore zamijenjeni društvenim mrežama i ekranima, gdje se vriska i kriska krune algoritmima neznanja i predrasuda. Te suvremene „platforme“ teško da mogu ponuditi prostor dijalogu.

Mi nemamo više mjesta za dijalog! Samo tabore opcija u koje se sklanjamo da s istomišljenicima šutimo samokritiku.

Društvo je sve nesposobnije za razgovor i susret jer ni jedna strana često ne priznaje autoritet koji stoji iznad vlastitih ideja (autoritet je inače stvarnost vrlo mrska suvremenu čovjeku). Nema istine – samo formulacije. U moru informacija imamo sve više informiranih, a sve manje formiranih osobnosti.

Nitko ne priznaje pogrešku jer se plaši da će time izgubiti poziciju moći. Budući da priznanje nemoći i pogreške proizvodi veći strah od „biti neistinit“, smije se zaključiti da sve takve  idejne opcije današnjeg društva srljaju u ideologiju – jer nema rezoniranja u drugome koji mi služi kao korektiv.

Na tobožnje dijaloge se dolazi s dobro pripremljenim monolozima. A zbroj dvaju monologa ne rezultira dijalogom.

Manjak dijaloga dovodi dakle do pomanjkanja istine u društvu. Osim toga, dovodi i do pomanjkanja svijesti o tome koliko su i vlastite opcije zapravo nemoćne. Dijalog je korektivno ogledalo društva. A izolirane opcije su više kao dvogled koji doduše može dobro i daleko vidjeti – ali jednu dosta suženu sliku.

U dijalogu dakle ne bi trebala biti važna tek nečija nadmoć argumentacije, već zajedničko traženje rješenja koje se približava istini – nadmoć istine. To nije susret gotovih ideja ili ciljeva, nego susret suputnika različitih naglasaka, koji bi međusobno trebali uskladiti ritmove hoda. Suvremeni pluralizam blagoslovio je svačija usta, ali ujedno začepio uši.

Možemo li u tome smislu kazati da današnje političke, svjetonazorske opcije ili diplomacije vode dijaloge? Ili to upravo više nalikuje na igre argumentacijske moći – jer što veću moć neka strana posjeduje to manje istine mora o sebi priznati, manje kritike podnositi i manje se korigirati. Ta suvremena hegemonija vlada od međunarodnih odnosa pa sve do međuljudskih odnosa općenito. Zato svjedočimo nekoj vrsti mahnitale „groznice moći“ kojoj se danas dolazi gomilanjem para. I sve je više tih novopečenih online-bogatuna koji se osjećaju moćniji od istine, koji „mogu“ napokon kazati što „misle“, prodavajući se za istinske gurue mladih. Takvi podupiru činjenicu da sloboda mišljenja biva opasna u društvu nepromišljene slobode.

Mnogi su povjesničari i politolozi predviđali sukobe civilizacija. Zanimljivo da je rijetko kome palo na pamet da se koncentrira na civiliziranost sukoba.

Dijalog je upravo jedan način takve vrste sukobljavanja, ali samo onda kada se njegovi sudionici ne sukobljavaju isključivo međusobno, nego s autoritetom istine na koju jedni druge upozoravaju. Normalan čovjek će se na ovome mjestu upitati: kako znati što je istina? Početak odgovora leži u stavu istinoljubivosti, a to je prije svega svijest da istina nema karakter opcije nego općenitosti. Nitko nju ne posjeduje, nego u njoj sudjeluje na način otvorenosti i ranjivosti.

Dijalog dakle, nije samo suprotnost monologu, nego i samodostatnosti, dijaboličnosti, predrasudi i ogovaranju. On je iskorak iz vlastitog prostora, mogućnost da se začuje eho vlastitih misli – da bi ih se potom moglo ugađati. To je moguće samo s drugima, koji su naš rezonantni prostor. I sama evanđelja satkana su od mnoštva dijaloga. Kada je Isus donosio promjenu u ljudima, činio je to dijalogizirajući – “njegove riječi odzvanjale su…”.

Ukoliko je naš nutarnji prostor prestao biti odzvanjajući, utoliko smo postali skučeni. Vratili smo se u točku singulariteta razočaravajući logiku svemirskog širenja. U tako skučenom čovjeku, kako da mjesta nađe Bog slobode i susreta?