Pluralizam monologa ili kako dva monologa ne daju dijalog (II. dio)

Leži li problem odnosa prema istini i dijalogu između ostalog i u mogućnosti da smo negdje pogriješili s veleštovanim pojmom pluralizma?

Možda nam pluralnost suvremenog svijeta nije podijelila ulaznice za dijaloške diskusije, već besplatan „upad“ na pozornicu s bezbroj mikrofona u koje svatko istovremeno brblja. Pluralizam nas nije doveo do više dijaloga, nego do istovremene priče sa svih strana. Ta brbljavina opće naoblake stvorila je misaonu kakofoniju koju pojedini misle ukinuti nadvikivanjem. Takvi, koje nazivam „Nadvikinzi“, čine ovaj svijet sve grubljim mjestom.

Pluralizam društva nije ukidanje „Jednoga“, nego ukidanje prava na monopol nad „Jednim“. Jedina svrha pluralna svijeta jest da se tome „Jednom“ može prići i s druge strane, a ne da se ono rasprši u sitniš individualne  samodostatnosti.

Pluralizam je zamišljen kao ukidanje jednoumlja, ali je zapravo ukinuo sposobnost uma da misli „Jedno“.

Stoga umjesto pluralnosti „Jednoga“ imamo jedan pluralizam – svrhu i vrijednost on dobiva po sebi samome. Stoga je nemoguća kritika ukusa i izražaja. Jer o njima se više ne raspravlja, veli suvremeno društvo.

A zašto se ne raspravlja? Ta slavna izreka latina De gustibus et coloribus non est disputandum, u nas osakaćena u izraz „O ukusima se ne raspravlja“, zapravo je izokrenuta u suprotnost onoga što je ona izvorno htjela reći. Još se dobro sjećam predavanja svoga cijenjenog profesora grčkog i latinskog u gimnaziji, kada nam je objašnjavao kako ta izreka zapravo govori da nema rasprave o onome što je očigledno, što je bjelodano. Jer zna se što je crveno, a što zeleno, što slano, što slatko. Zna se prema tome i što bi trebalo biti dobro ili lijepo, što cijenjeno, a što uzeto s rezervom. Možda slijedi nečije pitanje: a zna li se to danas doista i zapravo? Pa mislim da se u puno manjoj mjeri zna upravo jer nema više rasprave o tome – nema istinoljubivog dijaloga. Time zatvaramo krug uzajamnosti dijaloga i pluralizma.

Čovječanstvo je, dakle, izgubilo autoritet, filter za lijepo, za dobro. To je dosta naštetilo i samoj estetici. Svi smo iznijeli pohabanost iz svojih špajza samodostatnosti i pokačili smo ih po zidovima stvarnosti. Svi smo stoga pozvani na party divljenja samo jer je nešto nečije vlasništvo. U doba ekološke katastrofe premalo smo svjesni nakupljena smeća vlastitih osobnosti. Možemo li tražiti divljenje ili priznanja za sve samo zato što se radi o našemu izrazu? Je li to zapravo egoizam umotan u ukrasni papir pluralizma? Postoji li danas autoritet za lijepo? Usudi li se itko iz istinoljubivosti kazati da je nečiji izraz ružan? A preplavljeni smo smećem.

Svatko ima svoju istinu o svijetu i traži priznanje. Kratkim nogama laži navučene su štikle.

Što je s umijećem življenja?

Život sam je moguć i bez čovjeka. S čovjekom, ipak, moguće je svjesno umijeće življenja. Umijeće koje se ne smije sve više rasplinjavati u puki samodostatni i pomodarstveni „odabir“. Razlika je u njihovu odnosu prema vječnom. Samodostatni pomodarstveni „odabir“ misli da je vječan, umijeće pak misli vječnost.

Zaključak

Umjesto jedinstva različitih, postali smo razjedinjene razlike i te razlike postaju sebi samima svrhe, nesposobne misliti jedinstvo. Sve je manje utopija, nada i zajedničkih ciljeva. Opstaje tek puko održavanje svijeta u njegovoj različitosti koja se raspada u sve više dijelova.

Snop smo boja koje se sve više nijansiraju, a sve manje uspijevaju pronaći prizmu i zajednički put u svjetlo.

Bez drugih ne možemo u snop svjetla. Jedini je uvjet da i drugi teži svjetlu, a ne mraku. S ubojicom se, mislim, ne može dijalogizirati o boljemu svijetu.

Kriza dijaloga posljedica je oboljelosti pluralizma koji traži poštovanje i priznanje odbacujući njihovo utemeljenje. To što svakoga čovjeka treba vrednovati jednako dostojanstveno, uz strahopoštovanje prema njegovoj slobodi – nije proizvod pluralizma, nego proizvod svijesti o „Jednome“. Poštivanje različitosti moguće je samo ukoliko postoji temelj koji nas izjednačava u dostojanstvu. Jedinstvenost koja svakoga ponaosob čuva od različitog vrednovanja. Pravedno, dakle, poštivanje ideje pluralnosti nemoguće je bez jedinstva u idejama vrijednosti. Pluralizam je nemoguć bez „Jednoga“!

Nadam se da ovu misao netko neće shvatiti kao udar na izborene slobode pojedinca, za koje se i dalje trebamo boriti. Ovdje se radi o „udaru“ na pojedinca koji naslijeđenu slobodu više nije u stanju misliti, a kamoli dijalogizirati. Unuci većinom olako prodaju djedovinu koju je netko teško stjecao. Sloboda se tako prodaje kapitalističkim vizijama pluralizma.

Otkupljeni čovjek današnjice sam odlučuje čemu će robovati i u toj samoobmani uživa svoju slobodu.

A to je većinom ropstvo egoistično suženim slikama svijeta.

Ovo nije ni poziv ni jadikovka za nekim vremenima „kad je sve bilo bolje“. Ovo je poziv na revolt protiv suvremenog obožavanja neosviještene moći. Poziv na dijalog pod krovom istine. Poziv na pluralizam koji vodi zbližavanju, a ne osipanju u mrve samodostatnosti. Poziv na mišljenje slobode prije nego se raspakira dar slobodnog mišljenja. Poziv na međusobno ohrabrivanje i korigiranje, na međusobno poticanje da gradimo bolji svijet. Ukoliko to sve propustimo, duhovna  povijest svijeta bi se mogla dijeliti na ova tri doba: Svijest, podsvijest i pad u nesvijest.

Pluralizam monologa ili kako dva monologa ne daju dijalog (I. dio)