Povratak disciplini tajne u kršćanstvu

U današnje vrijeme, čini se da nam su potrebna posebna vodstva kroz naše crkve, gotovo kao kod turističkih obilazaka stranih svetih mjesta.

Kršćanske teme danas djeluju toliko neobično da se više čak ni ono osnovno znanje o kršćanstvu ne pretpostavlja. Prošla su vremena kada je bilo jasno da postoje zabranjene zone presvetog. Dok se prije (i još uvijek?) u Crkvi previše i preopušteno govorilo o Bogu, sada je potrebna nova pažljivost. “Molimo za diskreciju” – to ne bi trebalo vrijediti samo na bankovnim i poštanskim šalterima. Mogu li ljudi dokučiti tajnu koju nazivamo Bogom, pitanje je koje se postavljalo još u ranim kršćanskim vremenima (Dj 17,27).

Danas bi ta potraga za “nepoznatim Bogom” mogla biti epoha s najvišim stupnjem hitnosti.

“Postoje jezici tržišta i jezici bračne postelje”, tako se može prevesti mudra rečenica Simone Weil. Kada se radi o pravoj duhovnosti i teologiji, dotiče se najintimniji dio našeg života; a to zahtijeva najveći respekt i svijest o blagu, kao i čuvanje tajne kao između najbližih. Vrlo diskretno, Dag Hammarskjöld je – upravo prije 80 godina – prihvatio vjerovanje u tamnu noć ljubavi mistika, jer se radilo o “Božjoj uniji s dušom” usred najdublje Božje šutnje. Nikada nije javno govorio o svojoj vjeri, ali se ona naslućivala i osjećala kroz njegovu politiku mira. Nitko nije znao za Božju blizinu Etty Hillesum za njezina života (samo da spomenem ova dva primjera). Već je Biblijska Propovijed na Gori oštro upozoravala da se “ne bacaju biseri pred svinje” (Mt 7,6). Trebamo li ponovno uvesti praksu čuvanja duhovnih tajni u crkvenom i religijskom životu? Je li vrijeme za povratak disciplini tajne? Možda bi konkretne mjere poput posebnih učenja ili skrivenih rituala mogle pomoći u zaštiti svetosti i kvalitete vjere.

Kasni Bonhoeffer je pronicljivo dotaknuo ovu aktualnu i osjetljivu temu. Prije 80 godina, usred nacističkog zatvora, vratio se staroj crkvenoj praksi discipline tajne: postupno uvođenje u srž vjere s visokim stupnjem tajnosti i konačnim uvođenjem tek na kraju. Sve do neposredno prije krštenja i Euharistije, “katehumenima” su se uskraćivale najdublje tajne vjere: na primjer, Očenaš. Što više živimo u postkršćanskom svijetu – Bonhoeffer je govorio o “nereligioznom” – to više trebamo ovu svijest o odabranosti, kulturu poziva i uvođenja.

Ni u kojem slučaju ne smije biti jeftine milosti, niti omalovažavanja vlastitog poziva – upravo radi dijaloga.

Ne pokroviteljski elitizam, ne “pobožna” tajnovitost, ali molimo bez ulizivanja i samobmanjivanja.

Kršćanstvo i crkve nisu tajni klub, i ovdje nema govora o stvaranju tajnih loža. Naprotiv: sveto i profano za njih više nisu suprotnosti. Njihova “javna” tajna očituje se u jednostavnoj prisutnosti svakodnevnog života, kao što to pokazuju Male Sestre i Braća: “Samo biti prisutan” i time buditi znatiželju za skrivenim izvorom, koji nazivamo klanjanjem.

Gotthard Fuchs