Pravo siromašnih da govore o Bogu: Sjećanje na Gustava Gutiérreza

Nije bio akademski teolog u sveučilišnoj kuli od bjelokosti. Štoviše, uvijek je ostao dušobrižnik koji je slušao „vapaje naroda“. Ostavštinu svoje teologije Gustavo Gutiérrez je definirao kao „duhovnost nasljedovanja Isusa u opciji za siromašne“.

Gustavo Gutiérrez (1928-2024) bio je peruanski katolički svećenik, dominikanac i teolog. Svojim djelom „Teología de la liberación“ (Lima 1971), koje je prevedeno na 20 jezika [Teologija oslobođenja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1989.], postaje glavni otac „teologije oslobođenja“. Najprije je nekoliko godina studirao medicinu i književnost na univerzitetu San Marcos (Lima). U to je vrijeme pronašao duhovni zavičaj u Katoličkoj akciji i međunarodnoj katoličkoj akademskoj organizaciji Pax Romana.

Obilježen nadolaskom koncilskog vremena

To ga je također odvelo k teologiji, koju je je između ostalog studirao u Louvainu (Belgija) i Lionu (Francuska). Ondje ga je obilježio teološki proboj koncilskog vremena, primjerice teologija rada dominikanca Marie-Dominiquea Chenua i teologija nade Jürgena Moltmanna, kao i socijalne analize (marksizma i drugih filozofija) te metoda u tri koraka – vidjeti, prosuditi, djelovati – kasnijeg kardinala Josepha Léona Cardijna, osnivača Katoličke radničke mladeži.

„Gaudium et spes“

U ozračju prvih godina recepcije Koncila u Latinskoj Americi a u kontekstu biskupske konferencije u Medellinu (1968), za koju je odlučujući dokument bio „Gaudium et spes“, nastaju njegova prva razmišljanja o „teologiji oslobođenja“. Od različitih članaka i predavanja stvorio je godine 1971. svoje istoimeno životno djelo koje je postalo teološki „klasik“.

Dok je zbog svoga djela diljem svijeta primao počasne doktorate i nagrade (francuska Legija časti, španjolska nagrada Príncipe de Asturias, zatim 1998. počasni doktorat Teološkog fakulteta Univerziteta u Freiburgu u Švicarskoj), neki aspekti širokog i heterogenog teološkog pokreta, u međuvremenu poznatog kao „teologija oslobođenja“, bili su oštro kritizirani u instrukciji Kongregacije za nauk vjere 1984.

Optužba za „imanentizam“

Glavni se prigovor odnosio na „imanentizam“ ili politički mesijanizam. Čak i kada ti prigovori nisu ciljali na Gustava Gutiérreza, on je se nakon njih morao uvijek iznova opravdavati i razjašnjavati svoju poziciju. Činio je to „ponizno“ i konsekventno. Nakon nekoliko desetljeća što je bio svjetovni svećenik, stupio je god. 2001. u Red propovjednika, dominikance, jednako kao što je to godine 1522. učinio Bartoloméo de Las Casas, kojemu je Gutiérrez 1990. posvetio jednu od svojih najboljih studija (i Institutu teologije oslobođenja koji je osnovao u Limi dao je ime po njemu). Pritom je naučio da je već u 16. stoljeću postojala, „avant la lettre“, svojevrsna teologija oslobođenja.

Nije živio i djelovao u sveučilišnoj kuli od bjelokosti

Gustavo Gutiérrez nije bio akademski teolog u sveučilišnoj kuli od bjelokosti. Štoviše, ostao je uvijek dušobrižnik koji je slušao „vapaje naroda“ te je stalno imao u vidu mesijanski navještaj Radosne vijesti o Božjem kraljevstvu za siromašne prema Isusovom nastupnom govoru u sinagogi u Nazaretu (Lk 4,16-19) i Posljednjem sudu (Mt 25,31-46).

U njegovoj se teologiji daju uočiti različiti pristupi i postupci: najprije, rasprava o teologiji oslobođenja od njezina početka s pojašnjenjem od kraja 1980-ih s obzirom na upućenu kritiku; zatim poetsko-narativna kristologija prožeta duhovnošću nasljedovanja Isusa u opciji za siromašne; i konačno, nastojanje da brani pravo siromašnih na njihov govor o Bogu.

Novi oblik teologije

Do 1980-ih Gutiérrez se koristio jezikom tipičnim za društvene znanosti toga vremena, koji je u nečijim ušima zvučao strano. Svoj „novi oblik“ teologije definirao je kao „kritičku refleksiju historijske prakse“, naime oslobađajuće prakse nasljedovanja Isusa za djelotvornu promjenu svijeta u svjetlu njegova navještaja skorog Božjeg kraljevstva.

Ovakvo razumijevanje teologije nosi oznaku vremena i nije uvijek oslobođeno nekritičke recepcije utopijskih diskursa moderne. Recimo, kada god. 1979. patetično kaže: „Premda odlučujući ždrijeb još nije pao, već se u peharu povijesti čuje odjek kocke.“ Ili kada u svom glavnom djelu upozorava da je za Latinsku Ameriku potrebna „društvena revolucija a ne tek reformske mjere koje bi samo ublažile situaciju; oslobođenje, a ne ideologija razvoja; socijalizam, a ne modernizacija postojećeg sustava“.

Permanentna kulturna revolucija

Ili kad Gutiérrez govori o permanentnoj kulturnoj revoluciji „za stvaranje novog čovjeka i u smjeru kvalitativno drukčijeg društva“, tad projekt „novog čovjeka“ ne razumijeva samo u teološkom – pavlovskom – smislu, nego također i u „političko-filozofskom i povijesnom smislu riječi“. U ušima Europljana u vrijeme „hladnoga rata“ projekt „novog čovjeka“ budio je određene asocijacije. Čak i dobronamjerni čitatelji od samoga početka primjećuju da razlikovne konture onoga kršćanskoga u njemu nisu jasno izražene.

Gutiérrez se – ne neopravdano – osjećao krivo shvaćenim kad mu se predbacivalo da nije dovoljno jasno naglasio kršćansko otkupljenje te da je upao u zamku utopijskog diskursa moderne. Stoga je govorom o tri razine oslobođenja (političkoj, kulturnoj i teološkoj) želio izbjeći vrlo realnu opasnost „upadanja u idealističke ili spiritualističke pozicije koja je postojala u Latinskoj Americi, a koje nisu ništa drugo doli bijeg od grube i izazovne dane stvarnosti“.

Utopijski diskurs moderne

Iz toga je razloga tražio dijalog s utopijskim diskursom moderne i društvenim znanostima. Činjenica je da su ga Rim i mnogi teolozi krivo shvaćali zbog zamagljenja soteriološke dimenzije. Stoga je 1988. najavio da će govoriti novim jezikom, „koji je prikladan kako za kršćansku poruku u njezinoj cjelini tako i za stvarnost“ Latinske Amerike. Zadržavajući sve tri razine oslobođenja, nedvosmisleno je istaknuo primat soteriološkog oslobođenja od grijeha i zla, kao i obraćenje srcâ, te je iskoračio prema etičkom utemeljenju utopije.

Poetsko-naracijska kristologija

Dana 26. listopada 1955. održao je znamenito predavanje na prijemu u peruansku Jezičnu akademiju. U njemu je razvio literarno kvalitetnu poetsko-naracijsku kristologiju, koja je već u njegovom glavnom djelu jasno zablistala, ako ga se čita bez cenzorskih naočala. Kada se u tom kontekstu oslanja na svoje omiljene peruanske pisce, José Maríu Arguedasa i Césara Valleja, njihova djela razumijeva kao poticaje za suvremeni govor o Bogu.

Njegovo djelo „Teologija oslobođenja“ otvara se dugim citatom iz Arguedasovog romana Todas las sangres [Sve krvi]. Radi se o dijalogu između siromašne, zlostavljane Indijanke i jednog župnika. Ona kaže: „Bog gospode nije isti kao naš Bog“, na što joj župnik više-manje odgovara katekizamski, da je Bog posvuda i da prebiva u svakom čovjeku, a sakristan – mestik [mješanac bijelaca i Indijanke] s otvorenim očima za patnju svijeta – se počinje zaozbiljno pitati može li Bog jednako biti i u žrtvama i u počiniteljima. Gutiérrez se tome vraća u poglavlju o „spoznaji Boga i praktičnoj pravednosti“: „Boga biblijske objave se spoznaje tako što se pravednost među ljudima provodi u djelo. Gdje to ne postoji, ondje ne može biti ni Bog.“

„Koliko ima Kristâ?“

Te osnovne intuicije prvog djela prisutne su u predavanju iz 1995. Za Gutiérreza, djelovanje teologa ne dostiže puninu „ukoliko se ne spustimo ili, još bolje, ukoliko ne uziđemo u svijet svakodnevne patnje, izjedajuće brige, uvijek iznova zapaljujuće nade. S obzirom na Arguedasovu književnost i u njoj postavljeno pitanje „Koliko ima Kristâ?“, Gutiérrez iznova govori o Bogu osloboditelju koji ne može biti prisutan ondje gdje vlada nepravda.

Patnja nedužnih je „teški ispit“ za govor o Bogu. Ova je tema također crvena nit njegove teologije. U predavanju na Akademiji 1995. ističe pred neteolozima šutnju teologije pred pitanjem kako se može razumjeti Bog ljubavi s obzirom na čovjeka nedostojno siromaštvo, nepravdu, terorističko nasilje, genocid, nepoštivanje elementarnih ljudskih prava. Jer ovo pitanje nadilazi „mogućnost teologije da na njega odgovori“.

Nježni Bog-bolničar

S pjesnikom Vallejom, Gutiérrez uspijeva poetski govoriti o nježnom Bogu-bolničaru, u kojega polažemo svoje nade: „A Bog, uplašen, opipava nam bilo, ozbiljan, tih, poput oca prema svojoj kćerkici, malo, samo malčice podiže krvavi povez i u prste uzima nadu.“

Kršćanstvo je za Gutiérreza mesijanska religija gladnog i žednog pravednosti kao i religija činjenja ljubavi. Stoga njegovo djelo „Teologija oslobođenja“ završava parafrazom poznatog Pascalova teksta prema kojem je od svake teologije puno važnija inicijativa solidarnosti sa siromašnima, odnosno ozbiljan čin vjere, ljubavi i nade u korist oslobođenja čovjeka od onoga „što ga dehumanizira i sprječava u tome da živi po Očevoj volji“.

Pravo siromašnih na svoj govor o Bogu

U spomenutom predavanju Gutiérrez kaže da bavljenje teologijom za njega znači „pisati ljubavno pismo Bogu u kojeg vjerujem, narodu kojem pripadam i Crkvi čiji sam član“. Obilježje njegove teologije je da nas Bog želi osloboditi grijeha, ali i od izrabljivanja i nepravde, koje su njegove posljedice, zato što je on „Bog života“.

Ovakvim govorom o Bogu njegova teologija zadobiva apologetsku dimenziju prema samom marksizmu. Kršćanstvo stoga nije opijum za narod, niti u prazninu upućeni uzdah potlačenog stvorenja, nego mesijanska praksa slobode u ovom svijetu i – kazano riječima umirućeg Césara Valleja – utemeljena nada žrtava povijesti za odvjetnikom s onu stranu smrti – za „Bogom“.

Obrazloženje vlastite nade

Gutiérrezova teo-logija, njegov „govor o Bogu“, naposljetku obrazloženje je vlastite nade u pravednog i „nježnog“ Boga Isusa Krista: Tko poput Joba, Las Casasa (i Indijanca Guamána Poma), Ivana od Križa, Césara Vallejoa te na svoj način također Arguedasa – da imenujemo samo one kojima se Gutiérrez posebno bavio – usred nepravde, patnje i bijede, eksplicitno ili implicitno, nadu oslanja na ovog Boga i ne zanemaruje svoj doprinos mijenjanju svijeta prema Božjem kraljevstvu, neće se uzalud nadati.

Nadvladavanje teološkog klerikalizma

Manje je poznato da se Gutiérrez od samoga početka bavio prevladavanjem teološkog aristokratizma i klerikalizma. Stoga on brani elementarno pravo siromašnih, ne samo u društvu, nego i u Crkvi i teologiji, da budu uvaženi kao subjekti.

Na kraju svoga glavnog djela Gutiérrez primjećuje da mi ne bismo „ustvari nikada došli do stvarne teologije oslobođenja, ako potlačeni ne bi mogli dići svoj glas te se neposredno i na stvaralački način mogli izraziti u Crkvi i u društvu. Oni sami imaju ‘obrazloženje nade’ koja je u njima.“ Kasnije je dodao da svoju teologiju razumije kao „izraz prava siromašnih da razmišljaju o svojoj vjeri“.

Ove riječ označuju promjenu paradigme koju teologija oslobođenja predstavlja u povijesti teologije, zato što osluškivanje „mudrosti naroda“ jednostavnom čovjeku kršćaninu vraća dostojanstvo subjekta teologije – Sin Božji se postajući čovjekom sjedinio sa svakim čovjekom, kao što je rekao Koncil u „Gaudium et spes“ u br. 22.

Ovo znači oproštaj od teološkog aristokratizma i pastoralnog klerikalizma te promjenu od poučavajuće Crkve prema onoj slušajućoj. Gutiérrezov rad sadrži – to se može reći usprkos svim kritikama koje njegova teologija zaslužuje, jer je ona kao i svaka teologija u konačnici „ljudski dizajn“ u određenom povijesnom kontekstu – poticaj za preobrazbu ili reformu katoličke teologije i Crkve, što se nažalost još nije dogodilo. Inače papa Franjo ne bi morao stalno opominjati teologe i kler da slušaju „mudrost naroda“ te da prevladavaju teološki aristokratizam i klerikalizam.

Hromost zbog dječje paralize

Gustavo Gutiérrez, maleni, uslijed dječje paralize šepavi Peruanac, indijanskog izraza lica i sjajnih očiju, preminuo je 22. kolovoza u Limi, u 97. godini života.

Smijem se ubrojiti među njegove prijatelje, jer smo se u različitim povodima također i ljudski zbližili. Dva susreta nikada neću zaboraviti: kad smo ono u Sevilli u veljači 2008. posjetili crkvu u kojoj je Bartoloméo de Las Casas 1544. bio zaređen za biskupa te razgovor koji smo vodili vozeći se prema zračnoj luci u Ženevi 1998, nakon što je na mojem fakultetu primio počasni doktorat. Kao odgovor na moje pitanje što bi bila najdraža ostavština njegove teologije, odgovorio je bez oklijevanja: „Duhovnost nasljedovanja Isusa u opciji za siromašne.“

polis.ba