Prema teologiji ženskog tijela: Žene koje (se) vole

Pišu: Lana Bobić ǀ Greta Grakalić Rački

U naše smo tekstove do sada utkale zdravu količinu ženske ljutnje, baveći se toksičnim teologijama i vjerskim tradicijama koje potenciraju i opravdavaju nasilje prema nama. Umorne od pravednog gnjeva, okrećemo se temama koje u nama izazivaju feministički užitak, zahvalnost i nježnost. Neopisiva je ljubav koja se među ženama rađa dok stojimo rame uz rame na prosvjedima boreći se jedna za drugu, u trenucima ranjivosti i otvorenog razgovora, ali i kroz napore da shvatimo jedna drugu i naše (vrlo često) potpuno različite pozicije.

Jedan od prostora solidarnosti koji se iskristalizirao u nešto više od stoljeća ženskog pokreta, svakako je i onaj kojeg su izgradile feminističke teologinje, žene u međureligijskom i međusvjetonazorskom dijalogu, aktivistkinje različitih vjeroispovijesti i duhovnih tradicija, ali i (uvijek pomalo zanemarene) ateistkinje i oštre kritičarke religije. Kvir žene i lezbijke napose su doprinijele stvaranju sigurnih prostora za voljenje, radikaliziranju i queeringu feminističke teologije, dekonstrukciji heteroseksualnosti, kreiranju duhovnosti van religijskih struktura i vlastitim interpretacijama vjerskih tradicija.

Nema feminizma bez intimnosti, solidarnosti i ljubavi među ženama – svim ženama! Ljubav je jednostavna, no naše barijere mogu biti vrlo kompleksne, o čemu nam govore i sramotni pokušaji isključivanja pojedinih skupina žena iz feminističkog pokreta. Betty Friedan je prije pedesetak godina nazvala lezbijke “prijetnjom boje lavande”, uvjerena da će zamrsiti ženski pokret uvlačenjem pitanja koja ipak nisu baš naročito važna za politički uspjeh feminizma i oslobođenje žena, a danas se povijest ponavlja u ignoriranju problematike trans žena u feminizmu, a često i – budimo iskrene – u otvorenoj transfobiji. Zato smo još prvi tekst završile usklikom za prijateljstvom one druge; za zajedničkim prostorom prihvaćanja i politikama solidarnosti, što bi zamijenilo patrijarhalni obrazac međusobnog isključivanja, popravljanja, osuđivanja i nadmetanja.

Žena ženi nije vuk

Vibrantna, iscjeljujuća i duboka prijateljstva među ženama snažan su užitak, i stoga velika prijetnja patrijarhatu, koji se požurio izbrisati ih iz religijskih spisa, mitoloških priča i bajki, pjesama i epova te – najgore od svega – iz naših sjećanja, ostavljajući tek krhotine koje sada strpljivo prikupljamo i spajamo u koherentnu priču. Dok u pričama najčešće čitamo o rivalstvu žena, a svakodnevno neprekidno slušamo floskulu kako je žena ženi vuk, onemogućene smo vidjeti nebrojene ispričane i neispričane priče u kojima je žena ženi – žena, prijateljica. Spomenut ćemo nakratko jedno od takvih prijateljstava, prije no što se naglavačke bacimo u uzburkane vode kršćanske tradicije. Ono nalazimo u mitu o duhovitoj grčkoj boginji-vulvi Baubo koja dolazi oraspoložiti tužnu Demetru, očajnu zbog gubitka kćeri Perzefone, koju je oteo Had, bog podzemlja.

Dvije žene počinju razgovarati, a stara Baubo pršti od dosjetki i britkih replika. Vidjevši da se Demetra sve više otvara, podiže suknju pred njenim licem. Demetra gleda i odgovara iskrenim, dugim i srčanim trbušnim smijehom. Od Demetrinog smijeha otvara se, treperi i buja zemlja – dolazi proljeće! Perzefona izlazi iz podzemlja te od tada Demetra i Had dijele njeno društvo. Smijeh je u ovoj jednadžbi bitan faktor – jer on može nastati samo na sigurnom mjestu, u transformativnim odnosima. Smijeh je svet!

Prijateljstva (ne)religioznih

Film redateljice Anne Fontaine Les Innocentes (2016.) opisuje neočekivano prijateljstvo redovnica u jednom poljskom samostanu za vrijeme Drugog svjetskog rata s liječnicom Mathildom, ateistkinjom. Mathilda slučajno dolazi u samostan jer je nekolicina redovnica uslijed ratnih silovanja – koja nisu poštedjele nikoga pa niti njih – ostalo trudno, te im pruža potrebnu zdravstvenu skrb. Redovnice se na različite načine nose s traumom proizašlom iz seksualnog nasilja i prisilnom trudnoćom – od počinjenja samoubojstva, preko napuštanja samostana, do nastavka života kao da se baš ništa nije dogodilo. Između ostalog, kroz film nazočimo razvoju bliskog prijateljstva između doktorice Mathilde i redovnice Marie, koje po nama predstavlja jedan od najljepših filmskih prikaza kemije između dvije žene. Prijateljski odnos dvije žene rješava krizu u filmu –  jer samostan postaje sirotište, pa redovnice mogu brinuti o ‘svojoj’ djeci, kao i drugim siročićima iz zajednice, a da ne moraju napustiti redovnički poziv. Susret dvaju suprotnosti – u opisanom slučaju religioznih i ateistkinje – ulijeva nam nadu za ujedinjenjem žena u jedinstvenom otporu patrijarhatu.

Borbene udovice

Takav susret dvaju suprotnosti podsjeća nas na još jedno, tisućljećima staro prijateljstvo dvije žene iz Biblije. Jedna je mlada poganka iz Moaba, druga pobožna Židovka. Radi se o Ruti i Noemi. Voljele bismo kada bi bile barem upola poznate kao Eva i Marija te na njihovim leđima skrojene toksične teologije, jer u ovoj je bliskosti ključan sastojak njihova protuotrova.

Kao udovice, Ruta i Noemi imaju rijetku priliku donositi vlastite odluke.

Budući da Noemin muž i oba sina umiru, ona i njezine snahe Ruta i Orpa ne mogu udovoljiti propisu o udaji udovice za brata preminulog muža kako bi se ona zbrinula, ali i osigurali potomci koji će nastaviti ime umrlog. Orpa se zato vraća primarnoj obitelji, no Ruta odlučuje ostati s Noemi. Odluka zapanjuje, jer prema tadašnjim običajima, one nakon smrti svih muškaraca u obitelji više nemaju rodbinske obaveze jedna prema drugoj. Dvije žene putuju u Izrael, gradeći među sobom bliskost i smišljajući skupa planove za novi početak. U tom neobičnom izboru nazire se put emancipacije, jer stvaranjem punih i smislenih odnosa s drugim ženama dobivamo emocionalnu potporu koja nam je nasušna potreba u svijetu koji nije krojen za nas. Zrcaleći jedna u drugoj svoja iskustva, osjećaje i misli, pružamo si međusobnu podršku i potvrdu.

Gradeći bliskost s drugim ženama sve smo manje žena u odnosu na muškarca, a sve više žena u odnosu na ženu. Vraćamo se sebi u svijetu koji od nas traži da se sebe odričemo tako što svojata naša tijela, kolonizira naše misli, eksploatira naše osjećaje, govori umjesto nas. Njegujući feministička prijateljstva izazivamo tradicionalnu dinamiku moći i patrijarhalne norme. Zbog navedenog, biblijska Knjiga o Ruti, biblijska priča o bliskosti žena nam je, kao feminističkim teologinjama, naročito važna.

S obzirom na patrijarhalni kontekst nastanka Biblije (što ne znači da se isti u Bibliji mjestimično ne pokušava subvertirati), u njoj je gotovo nemoguće pronaći priče o ženama ili tekstove pisane iz ženske perspektive – a kamoli one koji bi imali potencijal za feminističke interpretacije. Knjiga o Ruti u tom je smislu izuzetak: osim intimnim odnosom među protagonistkinjama – po čemu je jedinstvena u čitavoj Bibliji, a vjerojatno i šire –  bavi se i položajem žena u kontekstu tadašnjeg vremena i kulture, položajem, pravima ili možda bolje reći obvezama udovica, kao i običajima tadašnje židovske kulture koji su oblikovali njihove živote. I to iz ženske perspektive! Neke će je feminističke egzegetkinje zato usidriti u tradiciju usmene književnosti žena, odnosno njeno će autorstvo – barem djelomično – pripisati upravo ženi.

Knjiga o Ruta riznica je materijala za rodna istraživanja, promišljanje rodno senzibilizirane egzegeze i kvir perspektiva. Rodna, da. Znamo da dobar dio hrvatske javnosti, uključujući predstavnike našeg klera, histerično reagira na pojam ‘rod’ kao da je u najmanju ruku riječ o utjelovljenju Sotone glavom i slovom. No to je više manje rezultat namjerno producirane moralne panike koju su vjerski fundamentalisti zakuhali u cilju opstruiranja rodne ravnopravnosti i seksualnih sloboda (ne, ekipa, nismo inkubatorice i seks ne služi samo reprodukciji). Pojam roda ili pak rodno senzibilna egzegeza već su neko vrijeme poprilično uobičajene metode jer rod, vjerovali ili ne, nije ideologija – već kategorija analize u društvenim znanostima.

Queering Rute

Nevjerojatna gomila strejt brakova zapečaćena je upravo riječima koje Ruta upućuje Noemi. Čitajući tekst, osjećamo njezinu iskrenu ljubav, čežnju i odlučnost. Lako možemo zamisliti vižljastu Rutu kako prima svoju donedavnu svekrvu za ruke – o čemu je možda sanjarila godinama – i gledajući je u oči dok se obje crvene od uzbuđenja govori: “nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe! Kamo ti ideš – idem i ja; kamo ti prianjaš, prionut ću i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja, gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati zlom i nevoljom ako me što drugo, osim smrti, rastavi od tebe.”

Marie-Theres Wacker ukazuje nam da intimnost dviju žena možemo čitati kroz prizmu romantičnog, ljubavnog odnosa – iako bi mogle reći da je i samo prijateljstvo dviju žena u ovom povijesnom momentu već vrlo nenormativano i kvir. Ruta se nakon smrti muža i njegovih najbližih srodnika po običaju ne vraća svojim roditeljima već ‘prijanja’ uz svoju svekrvu, usrdno je moleći da je ne ostavi. To je nedvosmislena aluzija na muškarca koji ‘prijanja’ uz ženu i iz tog razloga ostavlja oca i majku iz Postanka. Asocijativnost izraza možda bi zabezeknula tadašnju čitatelj:icu zbog jasnoće erotskog podteksta, jer se glagol ‘prijanjati’ u Bibliji koristi i za opisivanje seksualnih odnosa. Zbog svega navedenog, kršćanski i židovski kvir i lezbijski pokreti gledat će na Knjigu o Ruti kao na dio svoje autentične vjerske tradicije još i prije pojave rodnih istraživanja.

No priča ide i dalje: Ruta se igrom sreće susreće s Boazom, kojeg Noemi identificira kao rođaka njenog muža, dakle jednog od njihovih skrbnika, onog tko ima pravo otkupa njihove zemlje, ‘otkupitelja’. Boaz je odmah izrazito blagonaklon prema Ruti jer je čuo što je sve učinila za Noemi nakon smrti muža, “kako si ostavila oca svoga, majku svoju i zavičaj svoj te došla u narod koji do jučer ili prekjučer nisi poznavala”. Noemi, u želji da ispuni običaje svog naroda, osigura zaštitu, nađe Ruti novi dom, naloži Ruti da zavede Boaza. I stvarno, njih dvoje se vjenčaju i Ruta rodi dijete čiji će unuk biti kralj David. Rođenje Davidova djeda vezuje se uz biološko tijelo žene – Rute, ali roditeljstvo nije biološko već se u ovoj priči dogovara. Naime i Noemi postaje majka djetetu! Noemi odgaja dijete, a betlehemske žene po rođenju djeteta viču “Noemi se rodio sin!” što je poprilično nekonvencionalno. Da ne kažemo kvir – Boaz je biološki otac, Ruta biološka majka, a Naomi ne baka već djetetova majka. I možda, Rutina ljubavnica.

Kako god tumačili ovu biblijsku priču, ona ostaje kvir, jer taj pojam uključuje odmak od heteroseksualnih patrijarhalnih normi. Čak i ako odnos Rute i Noemi gledamo kroz prizmu prijateljstva bez romantičnih i seksualnih konotacija, priča dekonstruira heteroseksualne patrijarhalne matrice u kojoj je žena ženi vuk i u kojoj obitelj čine mama, tata i djeca. Nisu li danas ideje da su žene ženama žene, da je obitelj zajednica i da nam je za odgoj djece potrebna cijela zajednica (it takes a village to raise a child) duboko kvir? I nisu li nam u cilju izgradnje zdravijih zajednica takve ideje nasušno potrebne?

U zanosu preplitanja kvir i feminističkih teologija

Hoćemo li odnos Rute i Noemi gledati kroz prizmu prijateljstva, romantičnog prijateljstva, seksualne ili ljubavne veze želimo ostaviti otvorenim. Neka tekst bude prostor otvorenih pitanja i promišljanja, na kraju krajeva neka se svaka s tekstom poveže iz svog konteksta. Dovoljno nam je bilo demonstrirati mogućnosti koje kvir i feministička čitanja biblijskog teksta nude. Perspektiva iz koje gledamo utječe na ono što vidimo. Zato žensko oko, pa i žensko kvir oko, vidi ono što muški, cis, strejt teolozi ne mogu (ili ne žele) vidjeti.

Problem nije naravno ne vidjeti, problem je odbijati čuti. Nepristojna teologija Marcelle Althaus Reid koju smo spominjale u ranijim tekstovima čuje seksualna iskustva potlačenih u trenutnom ekonomskom i političkom kontekstu i zato vidi i beskompromisno iz ormara vadi represivnu seksualnu ideologiju sistematske teologije. Dekonstruira ideologiju koja nameće heteronormativnost kao jedini validni moralni poredak. Nepristojna teologinja zato se bez srama pita: mora li žena, recimo u nedjelju, ostaviti na sebi gaće prije no što krene u crkvu ili će ih skinuti, kao intiman podsjetnik na vlastitu seksualnost u vjerskom ozračju? Jesmo li spremne nadići nametnutu nelagodu otvorenog razgovora o našim seksualnostima i to u prostoru svetog? Možemo li započeti razgovor o užitku kao danom od Bog:inje? S ovom se misli zaustavljamo. Dajemo sebi i vama prostor za duhovno i praktično promišljanje seksualnosti – s ili bez gaća, kako vam drago. A sve jer nas čeka idući tekst koji počinjemo s usklikom: I stvori Bog:inja klitoris!