Priče o (ne)odgovornosti: I partizani su naša braća

Na kraju ove tužne, ali ne i jedine priče o neodgovornosti osoba na važnim položajima, želio bih reći da je meni kao kršćaninu i katoliku žao za sve neugodnosti koje moraju trpjeti potomci tih partizanskih boraca i molim ih za oprost.

Nakon što sam neki dan u teretani završio s vježbanjem ulazim u svlačionicu i dva momka se tuširaju i rekoh sebi: taman da si sve pripremim za tuširanje dok dečki završe. Ulazim u tuš i imam što vidjeti – prljav pod i zid. Nisam gadljiva osoba, ali, ako išta znate o gljivicama na nogama, u potpunosti razumijete moju ljutnju koja me obuzela vidjevši u kakvom su stanju ostavili tuševe. Ne samo da nisu počistili za sobom, nego ih nije bilo ni briga kad su vidjeli da ja čistim nakon njih kako bih se mogao istuširati.

Ovaj događaj iz teretane podsjetio me na jedan tekst iz “Glasa koncila” iz lipnja ove godine. Tekst je na prvu ruku sličan većini tekstova iz Glasa koncila: biskup je bio negdje i održao propovijed.

No, vjerujte mi da je ova propovijed posebna iz više razloga i zato bih vam želio ispričati priču o neodgovornosti jedne osobe koja se našla na jako odgovornoj poziciji.

To je jedna od onih tužnih priča bez sretnog završetka. Priču ću započeti s događajima iz sad već davne prošlosti kako biste dobili kontekst i punu sliku. Pa krenimo…

Dr. Franjo Tuđman je 1991. poslao pismo sućuti obitelji Janić zbog toga što je 4. svibnja preminuo njegov ratni drug i suborac Vlado Janić Capo. Capo je bio zapovjednik prvog partizanskog odreda u Jugoslaviji osnovanog 22. lipnja 1941. u Brezovici pored Siska. Sedamdesetak mladih ljudi (većinom Hrvata) odlučilo je suprotstaviti se nacističkoj okupaciji i ustaškoj vlasti. Zašto su se odlučili suprotstaviti puno jačem protivniku krije se u događajima koji su se dogodili u dva mjeseca od dolaska ustaškog režima na vlast. Ustaški režim došao je na vlast 10. travnja te godine i nakon samo nekoliko tjedana vlasti započeli su progon svih nepoželjnih članova društva: Židova, Roma i Srba. Budući da su neki od Srba koji su bili ubijeni i uhićeni u Sisku bili Janićevi prijatelji i susjedi, on je odlučio pozvati drugove iz partijske organizacije da se suprotstave najvećem zlu koje je ikad pogodilo čovječanstvo. Među ostalim, Sisačkom partizanskom odredu pristupio je i kasniji general HV-a Janko Bobetko, kojem su ustaše ubili oca i brata i čija će dva brata smrtno stradati tijekom rata u borbi s ustašama. Capo i Tuđman su godinama radili u Beogradu u Vrhovnoj komandi Jugoslavenske narodne armije i bili su vrlo bliski. O njihovoj bliskosti svjedoči i Tuđmanovo pismo njegovoj obitelji, ali i puno drugih stvari. Sad se u ovu tužnu priču uključuje njezin, u isto vrijeme, protagonist i antagonist Vlado Košić.

Svi znamo da je sisački biskup Košić poznat po svojim, u najmanju ruku, vrlo upitnim izjavama kad je u pitanju hrvatska povijest, pogotovo razdoblje Drugog svjetskog rata i poraća. U Glasu Koncila 25. lipnja ove godine izašao je tekst o propovijedi biskupa Košića koju je održao 22. lipnja povodom 430. obljetnice sisačke bitke i spomena na sve hrvatske branitelje. Košić je kroz godine svojeg djelovanja više puta potvrdio i jasno rekao na čijoj je strani kad je u pitanju Drugi svjetski rat. Biskup Košić, osim što je govorio o bitci kod Siska i pobjedi nad Turcima, također je spomenuo i sisačke partizane nazvavši ih zločincima koji su, među ostalim, krivi i za smrt Hrvata na Bleiburgu i „križnom putu“. Naravno da Košić iznosi sulude i više puta opovrgnute puta teze o 500 000 stradalih Hrvata nakon završetka rata. Ne bi ovo bilo ništa čudno od Košića da misa nije bila posvećena svim borcima palim za slobodu Siska, Hrvatske i Europe. Svakako je pohvalno imati misu za sve ljude koji su dali svoje živote za slobodu, ali partizanske borce nazivati zločincima, a ustaške vojnike nazivati borcima za slobodu je – usudio bih se reći – perverzno. Nisam nikad shvatio kako si jedan biskup i katolik smije dopustiti grupu mladih ljudi koji su ustali protiv fašističkog ustaškog režima i nacističkog okupatora, bez da im je dokazana krivnja ratnog zločina, nazivati zločincima. Taj isti biskup koji je osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću ljubio ruke i uspoređivao ga s Kristom koji je nevin patio.

Sigurno se pitate kakve veze sve ovo ima s odgovornošću.

Pa ima veze. Ima veze s odgovornošću prema katolicima i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj koju njezin biskup ovakvim istupima blati i stavlja na krivu stranu povijesti. Umjesto da bude ponosan što su njegovi Siščani dali svoje živote u borbi protiv fašističkog i nacističkog zla i što su stali u obranu nevinih ljudi, svojih kolega i susjeda, on ih blati i vrijeđa. Ima veze s odgovornošću prema mrtvima koje biskup Košić bez ijednog dokaza omalovažava i vrijeđa. Ima veze s odgovornošću prema svim ljudima koji prate njegove istupe i misle da svi katolici isto tako misle i zbog čega sam se i sam kao katolik našao u neugodnoj situaciji morajući se opravdavati za stavove koje ne zastupam niti sam ih ikad zastupao. Ima veze s odgovornošću prema budućim generacijama koje će zadojene ovakvom opasnom ideologijom preuzeti stavove biskupa Košića i koji će nastavljati mržnju prema Srbima, Židovima i Romima. Ima veze s odgovornošću prema povijesti i znanstvenoj istini koja je već milijun puta izrečena od strane stručnjaka, a to je da je nacistički režim bio zločinački, kao i svi režimi koji su prihvatili tu opasnu i pogubnu ideologiju među kojima je bio i onaj ustaški.

Nevjerojatno je da čovjek, koji je završio fakultet te je još k tome doktor znanosti, širi laži i raspiruje mržnju prema ljudima koji nisu ništa skrivili, osim što su ustali u borbu protiv ustaškog režima kojeg Košić očito ne može preboljeti iz do sad nepoznatih razloga jer ih i dalje ili ne želi ili ne zna izreći.

Na kraju ove tužne, ali ne i jedine priče o neodgovornosti osoba na važnim položajima, želio bih reći da je meni kao kršćaninu i katoliku žao za sve neugodnosti koje moraju trpjeti potomci tih partizanskih boraca i molim ih za oprost. Također bih za oprost zamolio sve one koje je biskup Košić uvrijedio i povrijedio na bilo koji način svojim izjavama jer sam i ja dio Crkve koju on, nažalost, predstavlja.

U iščekivanju nekih boljih vremena i biskupa još ću napisati koju priču o neodgovornosti jer i same znate da ih nažalost ima previše.