Priče o (ne)odgovornosti: Poziv na revoluciju!

U vremenu kada bi Crkva trebala biti uz siromašne i obespravljene, retorika Glasa Koncila otkriva zabrinjavajuću udaljenost od njihove stvarnosti i poziva na stvarne promjene.

Već dugo nisam napisao tekst za portal, i uvjeren sam da glavni urednik već pomalo gubi živce. Imam ispriku zašto nisam već mjesecima ništa napisao, ali neću je iznositi jer će izgledati kao da se pokušavam izvući iz neke neugodne situacije, a za ovaj tekst to nije ni bitno. Jedan bivši učenik, koji redovito čita što pišem, već me nekoliko puta pitao kad će neki novi tekst. Da bih umirio glavnog urednika i bivšeg učenika, sjeo sam napisati novi tekst i nadam se da ubuduće neće biti ovakvih velikih pauza. Glavnu motivaciju za pisanje ipak mogu najviše zahvaliti nestručnosti i neznanju (ili ignoranciji) glavnog urednika tjednika Glas Koncila. Prije nego što se osvrnem na njegov tekst iz posljednjeg broja, moram reći kako kvaliteta tog tjednika već godinama pada. Glas Koncila postao je neka vrsta katoličkog žutog glasila za mase koje ne razmišljaju ili ne žele razmišljati i kritički promišljati. S vremena na vrijeme pročitam kolumnu ili tekst glavnog urednika, svećenika Živka Kustića, da se prisjetim kako su među nama nekada hodali divovi teološke misli.

Da se vratim na temu – uvodnik iz posljednjeg broja Glasa Koncila od 27. listopada. U tom uvodniku glavni urednik, Branimir Stanić, piše o smrti jednog od divova teologije 20. stoljeća i utemeljitelja teologije oslobođenja, Gustava Gutiérreza. Gustavo Gutiérrez-Merino Díaz rođen je u Peruu 1928. godine, gdje je odrastao i školovao se. Studirao je medicinu i književnost na sveučilištu u Limi prije nego što je odlučio postati svećenik. Teologiju je studirao u Leuvenu u Belgiji i Lyonu u Francuskoj. Najpoznatiji je po utemeljenju teologije oslobođenja, nazvane po njegovoj knjizi Teologija oslobođenja: Povijest, politika, spasenje. Kršćanska sadašnjost izdala je ovu knjigu 1989. godine i toplo je preporučujem. No, umjesto da se urednik fokusira na lik i djelo Gustava Gutiérreza, piše o tome kako je on umro baš na spomendan sv. Ivana Pavla II., 22. listopada, u 97. godini života te kako je taj papa imao puno problema s Gutiérrezom i njegovom teologijom. Navodi da je upravo teologija oslobođenja uzrok zloupotrebe teologije i obespravljenih masa u političke svrhe, zbog čega su se otvorile mnoge rane na tkivu Crkve u Latinskoj Americi i šire.

Dalje piše kako je papa Benedikt XVI. u intervjuu iz 2014. godine, uoči kanonizacije Ivana Pavla II., govorio o problemima koje je imao kao čelnik Kongregacije za nauk vjere s teologijom oslobođenja. Papa Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. u toj su teologiji vidjeli poziv na revoluciju i zloupotrebu kršćanske vjere u političke svrhe te ističu kako se baš zbog siromašnih i obespravljenih treba suprotstaviti takvoj teologiji. Treba se zauzimati za siromašne, ali tako da se kroz vjeru probude sile autentičnog oslobođenja u ljudima. Moja baka uvijek je govorila da sit gladnom ne vjeruje i mislim da se ovdje ta izreka može primijeniti. Koliko bi ti siromašni i obespravljeni ljudi trebali čekati da se kroz vjeru probude te sile autentičnog oslobođenja? Dva dana? Deset dana? Trideset? Šezdeset? Ili možda 5000 dana? Dok vjera probudi te sile, izgleda da će sirotinja i dalje morati trpjeti glad, batine i izrabljivanje od strane bogatih i moćnih. Mislim da je stvarno neozbiljno da papa poziva siromašne i obespravljene na trpljenje dok on uživa u blagodatima svoje pozicije.

Nije nimalo čudno da je teologija oslobođenja zadobila velik broj sljedbenika i da su brojni sjajni teolozi iz cijelog svijeta prihvatili teologiju oslobođenja jer su u njoj vidjeli poziv na promjene – odmah i sada. Siromašni ne mogu više čekati; gladni su i umorni, a vremena je sve manje, dok kapitalizam sve više izrabljuje. Kad god netko govori protiv velikih promjena i revolucija koje teže oslobođenju ljudi od jarma i ropstva, sjetim se rečenice brazilskog teologa, svećenika i nadbiskupa Heldera Camare: „Kada siromašnima dajem hranu, nazivaju me svecem; kada pitam zašto siromašni nemaju hrane, nazivaju me komunjarom.“ Ova rečenica najbolje opisuje mentalno stanje onih katolika koji žele pomoći siromašnima, ali se u isto vrijeme boje promjena.

Glavni urednik Glasa Koncila dalje piše kako su marksistički zanesenjaci iskorištavali borbu za socijalnu pravdu da bi došli na vlast, što postavlja pitanje zašto smatra da marksisti zloupotrebljavaju socijalnu pravdu? Zar socijalna pravda nije legitiman politički cilj? Volio bih da glavni urednik navede jedan primjer kad političari nisu na ovaj ili onaj način davali lažna obećanja ili narodu mazali oči raznim politikama. Hvali papu Franju što je prepoznao važnost zalaganja za siromašne i obespravljene, ali istodobno ističe kako papa odbacuje mogućnost revolucije, jer revolucionarni pokreti zloupotrebljavaju siromašne ili evanđelje u nečasne političke svrhe. Čini se da glavni urednik Glasa Koncila želi imati tortu i pojesti je u isto vrijeme. Da bi se siromašnima i obespravljenima pomoglo, potrebno je promijeniti sustav, a to znači revoluciju! Kategoričko odbijanje revolucije znači održavanje statusa quo – truloga sustava koji nastavlja izrabljivati siromašne. Izgleda da je urednik Glasa Koncila liberal, desničar i populist. Liberal, jer želi pod svaku cijenu očuvati status quo; desničar, jer slijepo odbacuje sve s lijevog političkog spektra; i populist, jer siromašnima i obespravljenima nudi lažnu nadu bez stvarnih promjena.

Uvodnik završava dijelom o stanju u RH i kako je Crkva u RH u doba komunizma izbjegla prihvaćanje teologije oslobođenja te kako je 90-ih godina RH uspjela izbjeći postati „katolička država,“ zbog čega danas nema zloupotrebe vjere u političke svrhe. Glavni urednik, rođen 1980. godine, tvrdi da tijekom 90-ih godina nije bilo zloupotrebe vjere u političke svrhe. Ja sam bio dijete 90-ih i, iako sam imao samo 10 godina kad je umro Tuđman, znam da su mnogi svećenici početkom devedesetih zloupotrebljavali vjeru u političke svrhe, predstavljajući Tuđmana i HDZ kao nekog novog „mesiju“ koji Hrvatima donosi slobodu i blagostanje nakon 50 godina komunističkog mraka. Nemojmo se zavaravati i misliti da Glas Koncila pokušava biti objektivan, kad je jasno da je sve što imalo nalikuje lijevim politikama odmah okarakterizirano kao neprihvatljivo, dok se sve s desna smatra hvalevrijednim i dobrim. Na stranicama Glasa Koncila, „povjesničari“ i „publicisti“ brane i opravdavaju ustaški režim, dok se o socijalističkom razdoblju od 1945. do 1990. ne može pročitati ni riječ priznanja, kao da u tom razdoblju nije bilo ničeg pozitivnog.