Priče o (ne)odgovornosti: skupljanje političkih poena

Sjećam se davne 2015. godine kada sam dobio svoj prvi posao u školi. Sjećam se tog vrućeg kolovoza i razgovora s ravnateljicom.

Sjećam se nervoze koja me uhvatila i nesigurnosti hoću li biti dobar na razgovoru za posao te hoću li na kraju dobiti posao. Sjećam se olakšanja kada sam dobio posao, ali i napetosti hoću li se snaći na novom poslu i što ću i hoću li moći raditi s učenicima. Budući da i dalje radim u školi, izgleda da sam se snašao i pronašao u učiteljskom poslu. Škola je ubrzo nakon prva dva mjeseca prilagodbe postala mjesto na koje sam dolazio s veseljem što ću vidjeti svoje učenike i kolege. Nevjerojatno je dobar osjećaj kada otkrijete da ste u nečemu dobri i da vas to uveseljava i da biste to htjeli raditi do mirovine. Od te davne 2015. prošlo je već više od 8 godina u kojima sam promijenio osam škola i trenutno radim u tri škole.

Mnogi govore da je posao učitelja i profesora lagan: dođeš u školu, nešto trkeljaš, podijeliš neke ocjene i imaš 4 mjeseca godišnjeg odmora. Moram reći da je to daleko od istine. Posao učitelja krvav je posao u kojem se čovjek često mora nositi sa stvarima s kojima se nikad prije u životu nije susreo; rješavati tuđe probleme koje nije uzrokovao i – ono najgore – boriti se s roditeljima koji misle da učitelji i škola imaju magični štapić i da će jednim pokretom ruke riješiti sve probleme njihove djece: od onih obrazovnih do onih u ponašanju.

Naravno da ovo što ja pišem neće razuvjeriti mnoge koji su i dalje uvjereni da je učiteljski posao lagan, ali možda baš te ljude mogu uvjeriti da postoji jedan puno laganiji posao od učiteljskog, a to je biti član HDZ-a na nekoj poziciji.

Izgleda da je to shvatio, na njegovu sreću, i to još vrlo rano i Ivan Penava, trenutni gradonačelnik grada Vukovara, bivši član HDZ-a i trenutni predsjednik Domovinskog pokreta. Zanimljivo da je Penava svoj radni vijek započeo baš u školi kao profesor Tjelesne i zdravstvene kulture, ali je također  shvatio da je to težak posao i da treba naći neki drugi posao koji je lakši i bolje plaćen te se zato učlanio u Stranku. Učlanjenjem u Stranku započinje Penavin politički put od poslušnog branitelja HDZ-a do, kako to sada izgleda, jednog od najvećih kritičara tog istog HDZ-a.

Ta pojava političkih preletača nije nova i već je polako i izlizana.

Političari koji su do jučer bili gorljivi branitelji jedne politike, preko noći doživljavaju prosvjetljenje. Sada im je postalo jasno da su zastupali krivu politiku i da je vrijeme da otkriju javnosti što to njihova, sada već bivša, stranka radi loše i kakvim se malverzacijama i prevarama bavi. Hrvatski narod je bez premca najbolji u opraštanju: dovoljno je samo da se političar pred televizijskim kamerama pospe pepelom i da mu se oprosti i zaboravi sve ono loše što je do tad radio. Toliko smo dobri i uvijek spremni oprostiti svojoj braći političarima da sam siguran da smo svi već jednom nogom u raju.

Ovaj tekst, kao i svi dosadašnji tekstovi o neodgovornosti, posvećen je jednoj osobi. To je ovaj put Ivan Penava i jedna skupina Penavinih dojučerašnjih prijatelja, a danas smrtnih neprijatelja, tj. HDZ i njihov vođa Andrej Plenković koji su opet zloupotrebljavajući žrtvu jednog grada i njegovih ljudi pokušali zaraditi političke poene za izbore koji su sve bliže.

Ivan Penava je kao što sam već i spomenuo gradonačelnik grada Vukovara. Na tu je poziciju prvi put došao kao član HDZ-a da bi drugi mandat za gradonačelnika izborio na nezavisnoj listi koja je nosila njegovo ime. U međuvremenu naš glavni lik postao je i predsjednik Domovinskog pokreta nakon što je Miroslav Škoro iznenada maknut s te pozicije. Svake godine nekoliko tjedana prije obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje započinju političke prepirke između vladajuće stranke i onih u opoziciji što će i kako će izgledati svečanost u gradu heroju.

Ove godine naš junak Penava odlučio je uzburkati mirne političke vode svojim izjavama i plakatima.

Na plakatu koji je osvanuo prvo što se primijeti je veliko U. Od svih političkih klišeja Penava je izabrao onaj najgori – ustaški. Očito je da se neki glasači i dan danas, 78 godina od završetka Drugog svjetskog rata i raspada ustaškog režima i NDH i dalje vole pozivati na taj režim, s njim koketirati i, naravno, čim postoji prilika braniti ga riječima kako je to bio režim kao i svaki drugi, kako je imao svoje dobre i loše strane te da nije bilo „prokletih komunjara“ taj bi režim preživio rat i Hrvati ne bi trebali živjeti 45 godina u „komunističkom mraku“. Ono što nikako ne mogu shvatiti je zašto se neki ljudi od svih prošlih režima koji su vladali Hrvatskom moraju pozivati na onaj najgori i isticati ga kao neku opreku srpskom četničkom pokretu i nabijati na nos svima koji se ne slažu s njima da su izdajice i srpski plaćenici koji žele uništiti Hrvatsku? Kad smo pristali na to? Iskreno, ne sjećam se da sam pristao na takvo što.

Nakon što je Penava prozvan od strane medija i drugih političkih stranaka za skupljanje jeftinih političkih poena na žrtvi grada Vukovara odlučio se braniti da se oni kojima ne paše organizacija svečanosti i ne trebaju ni pojaviti te je čak i naveo skupine ljudi koje da ne dolaze jer oni ionako za Vukovar i njegovu žrtvu ne mare. Nakon te Penavine izjave u javnosti su se javili članovi HDZ-a koji su se očito prepoznali u jednoj ili više tih skupina ljudi koje Penava ne želi u Vukovaru na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Prominentni članovi HDZ-a dali su izjave u kojima osuđuju Penavine izjave i pripisuju ih skupljanju političkih poena. Javio se i ministar branitelja Medved koji je također prozvao Penavu zbog izjava i pozvao na jedinstvo i složnost kada se radi o obljetnici pada Vukovara. Ne vide se i ne čuju se često ovako odmjerene i suvisle izjave HDZ-ovih ministara i članova.

Kada HDZ i njegovi članovi zvuče suvislo i pametno, onda je jasno da je Penava otišao predaleko i da ovo što on radi jest skupljanje političkih poena za predstojeće izbore.

Što se tiče vladajuće stranke, tu bismo mogli danima nabrajati sve njihove greške, loše poteze, afere, malverzacije, prijevare, bahate izjave itd. Plenković je od svog prvog mandata predsjednika Vlade RH promijenio sve ministre osim ministra graditeljstva Olega Butkovića i ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. Treba li išta više reći o Plenkovićevoj bahatosti i nesposobnosti njegovih ministara da pošteno i dobro obavljaju svoj posao?

Ove je godine u Vukovaru bio rekordan broj ljudi bez obzira na izjave gradonačelnika Penave i njegove pozive da oni koji se s njim politički ne slažu ne dolaze. Kao gotovo ni jedna obljetnica u RH ni ova nije prošla bez da je Plenković izviždan i da su na njegov račun upućene uvrede. Ne mogu znati što Plenković o tome misli ni kako se osjeća, ali da su meni upućene tolike uvrede i kritike ozbiljno bih se zapitao radim li nešto krivo i trebam li nešto promijeniti?

Vukovar i Vukovarsko-srijemska županija je od mirne reintegracije županija pod posebnom državnom skrbi. Uloženo je novaca da se obnovi infrastruktura i da se otvore radna mjesta, ali ne može se izbjeći osjećaj da državni vrh za ljude u Vukovaru i Vukovarsko-srijemskoj županiji mari samo nekoliko tjedana prije obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, a poslije imaju spremna opravdanja zašto ništa od obećanog nije napravljeno. Na kraju priče oni koji moraju živjeti od neostvarenih obećanja su upravo ljudi koji žive u Vukovaru, a mislim da ne trebam pričati kako se od obećanja kao ni od ljubavi ne može živjeti. Zato mladi ljudi odlaze i traže svoju sreću u drugim državama i gradovima napuštajući svoje voljene ili s voljenima odlaze u Njemačku, Irsku ili neku treću državu, gdje su pronašli bolji život za sebe i svoju djecu.

Na kraju dolazimo do porazne činjenice o desecima tisuća mladih ljudi koji su otišli iz Hrvatske u potrazi za boljim životom, a ono malo ljudi što je ostalo tu bori se kako preživjeti od plaće do plaće.

Na kraju ću reći da je zbog neodgovornosti pojedinih političara i političkih stranaka opet nastradao narod. Narod je u RH neka vrsta boksačke vreće na kojoj političari iskaljuju svoj bijes ili vježbaju udarce. Nitko se od njih ne pita treba li nama možda odmor od svih tih silnih udaraca? Pita li nas itko kako se osjećamo? I kada mi netko kaže da se ne žalim, onda imam osjećaj da mi oduzima tu jednu jedinu stvar koja mi je ostala, a to je da mogu sam sebe sažalijevati kada nitko drugi neće i siguran sam da se puno ljudi u RH baš tako osjeća jer su nemoćni pomoći samima sebi. Političari se bave svojim jalovim političkim igrama umjesto da brinu o onima za koje su odgovorni. Budući da nam se bliže izbori, na nama je da odlučimo što ćemo s neodgovornim političarima, mi biramo hoćemo li ih poslati na klupu za zamjene, optuženičku ili zatvorsku klupu i zato izađite na izbore jer samo mi biramo! Želio bih završiti sa stihovima jednog od mojih najdražih pjesnika kojih se uvijek sjetim kada razmišljam o izborima jer u samo nekoliko stihova opisuju našu sumornu političku stvarnost:

Sad će izbori

sad će kampanje

da nam skrenu pažnje
Donijet će nam u naše selo ražnje
Dijelit će kobasice,

okretat janjce i prasice
Da zaboravimo masnice
Prazne novčanike

i naše prazne kartice