Prihvaćeni, unatoč svemu

U rimskoj antici, kada bi se rodilo dijete, bilo bi doneseno pred pater familiasa, poglavara obitelji.

On bi pred okupljenom zajednicom javno odlučivao hoće li prihvatiti dijete u naručje, čime će ga priznati kao legitimnog člana obitelji, ili će ga ostaviti na hladnim kamenim pločama dvorišta, prepuštenog surovoj sudbini te najčešće smrti. Ta praksa, koja je danas gotovo nezamisliva, bila je stvarnost brojnih života. Barbarska u očima prvih kršćana, ta praksa otvara duboko ljudsko pitanje: Što znači biti prihvaćen? Što znači znati da tvoje postojanje ima smisao i vrijednost? Unatoč svemu što je u nama i oko nas.

Možemo li zamisliti takvu scenu danas? Ili pak, prepoznajemo li slične oblike odbacivanja u našim vlastitim životima?

U svakom razdoblju povijesti, prihvaćenost – ili njezin izostanak – oblikuje ljudske sudbine. Bez prihvaćenosti, naš identitet postaje krhak, a život lišen smisla. Ova tema, duboko ukorijenjena u ljudskoj psihi, otvara prostor za promišljanje i o našem odnosu s Bogom, koji nije tek sudac na nebeskom prijestolju, nego Otac koji svakoga od nas uzima u svoje naručje.

Prihvaćenost: Temelj ljudske egzistencije

Svaka generacija, svako doba, suočava se s istim pitanjem: jesam li voljen? Jesam li prihvaćen? Mnogi od nas osjećaju odbacivanje u raznim fazama života – bilo u djetinjstvu, na radnom mjestu, u odnosima ili čak unutar vlastitih obitelji. Kod nekih, ovaj osjećaj može postati toliko snažan da ih potakne na samoću ili, što je još pogubnije, na destruktivno odbacivanje samih sebe. Mi, ljudi, koliko si god utvarali nešto drugo, ne možemo dugo živjeti u vakuumu neprihvaćenosti; potrebna nam je potvrda, dodir, znak da smo voljeni.

Duboko u nama, čak i kada to ne izgovaramo, tinja nada da nas život „želi“, da nismo rezultat slučaja, već plod ljubavi koja nas podržava kroz vrijeme i prostor. Jeste li se ikad osjećali ili pak doista bili odbaceni od ljudi? Ja jesam. Više puta. Prvi put sam to osjetio u djetinjstvu kada me moj otac napustio. Bez ikakva objašnjenja, prepustio me najmračnijim mislima. Taj osjećaj napuštenosti ostavio je dubok ožiljak. No, upravo u toj praznini pronašao sam tiho pitanje: Tko sam ja ako nisam vrijedan ljubavi svoga oca?

I to je strašan osjećaj – osjećaj gubitka smisla, pripadnosti, ljubavi. Ipak, upravo ta bol, koja grči nadu, ima snagu otvoriti prostor za nešto veće. Ona me, na kraju, dovela do Božje poruke ljudima: „Ti si moj ljubljeni Sin, u tebi mi je sva milina.“ Dugo sam se borio u tim riječima otkriti iscjeljenje i spoznaju da sam, unatoč svemu, i ja željen i voljen.

Ivan Krstitelj i čežnja naroda

Evanđelje nas uvodi u scenu na Jordanu. Ivan Krstitelj stoji kao prorok čija riječ prodire u srž ljudskih čežnji. Narod se okuplja, pun čežnje i neizvjesnosti. Je li ovo obećani Mesija? Narod, umoran od nepravdi i praznine svakodnevice, tražio je svjetlo koje bi probilo tamu. Njihova čežnja nije bila tek kolektivna nada, nego vapaj svakog pojedinca za smislom i sigurnošću.

Ivan, svjestan svojih granica, upućuje na Jačeg koji dolazi. Zanimljivo je kako narod, u svom kolektivnom nemiru, traži oslonac u osobi koja odiše sigurnosti i Božjim pozivom.

No, neočekivano, taj Jači nije nalik prorocima ili kraljevima. On dolazi kao čovjek među ljudima, staje u red s grešnicima i traži krštenje. Upravo u toj gesti leži tajna: Mesija nije daleki sudac, nego Emanuel – Bog s nama, Bog koji dijeli našu svakodnevicu, naše strahove, pa čak i naše lomove.

Krštenje: Trenutak prihvaćenosti

U trenutku Isusova krštenja događa se nešto izvanredno. Nebo se otvara, a Duh Sveti silazi u obliku goluba. Glas Oca odzvanja: „Ti si moj ljubljeni Sin, u tebi mi je sva milina.“ Ovo nije tek pravna formula tadašnje rimske obitelji, nego potvrda Božjeg plana ljubavi. Isus je prihvaćen, ne samo kao pojedinac, nego kao zastupnik cijelog ljudskog roda.

Ako Otac nalazi radost u Sinu, onda je pronalazi i u svim ljudima. Ova scena nije samo kronološki trenutak u Isusovu životu; ona je trajni podsjetnik da smo, po Isusu, i mi prihvaćeni kao Božja djeca.

Dok zaključujemo božićno vrijeme, scena Isusova krštenja poziva nas na promišljanje: gdje u svom životu osjećamo neprihvaćenost? Nosimo li u srcu rane odbacivanja koje nas sprječavaju da uđemo u potpun odnos s Bogom i ljudima? Bog nas, poput pater familias ljudske obitelji, uzima u svoje naručje.

Ova poruka nije tek teološka teza, već stvarnost koju živimo. Na nama je da je prihvatimo i dopustimo da nas oblikuje. Jer, kako nas Bog voli, tako smo i mi pozvani voljeti sami sebe. Koliko god to na momente bilo teško.