Priziva li vas vaša savjest?

Teško se oteti dojmu da se savjest posebno priziva kada su u pitanju reproduktivna prava i zdravlje žena.

U našem javnom prostoru priziv savjesti gotovo isključivo vežemo uz ginekologe i ginekologinje koji odbijaju pružiti zdravstvenu uslugu pobačaja ili, kako nam recentni slučaj pokazuje, uz ljekarnike ili ljekarnice koji odbijaju pacijentici izdati doktorski prepisane kontracepcijske pilule. Svi se oni pozivaju na priziv savjesti. I na to, prema slovu hrvatskog zakona, imaju pravo.

Ono što me zanima je bi li se medicinsko ili ljekarničko osoblje prizivalo na savjest kada im to slovo zakona ne bi omogućavalo. Bi li djelatnici u zdravstvu bili spremni izgubiti posao u ime svoje savjesti?

Pitam se jer upravo to čini razliku između hrabrog, autentičnog, savjesnog djelovanja i svjesnog ili nesvjesnog instrumentaliziranja savjesti u svrhu ostvarenja ideoloških ciljeva.

Hajdemo ab ovo: što je savjest i odakle dolazi? Ne trebate puno istraživati da saznate kako se pojava pojma savjest, kako ga shvaćamo u zapadnom svijetu, veže uz stoicizam i kršćanstvo.

Sokrat je koristio riječ daimon, što znači duh, a tumači se kao unutarnji glas čovjeka koji mu pomaže raspoznati dobro od zla. Već je kod tog mislioca taj glas duboko pounutarnjen i vezan uz individuu. Grčku riječ za savjest suneidesis Ciceron na latinski prevodi sa contientia, a doslovno znači suznanje i definira se kao unutarnji urođeni zakon svakog pojedinca i pojedinke.

Sama etimologija riječi suneidesis, odnosno contientia ukazuje na znanje, spoznaju koja je u nekakvom suodnosu. Suznanje uključuje znanje osobe kao duboko intimno iskustvo, ali se oblikuje i sustvara u suodnosu s drugima i podrazumijeva odgovornost kako prema nama samima, našem vlastitom pravu na duboko intimno iskustvo, tako i prema drugome i pravu drugoga na duboko intimno iskustvo.

Za kršćane i kršćanke iskustvo znanja nužno i prvenstveno mora biti odgovorno u duboko intimnom suodnosu s Bogom.

Savjest kao ključan pojam u kršćansku misao uvodi već Pavao, a pojam savjesti u svom grčkom obliku u Novom zavjetu koristi se 32 puta.

Pavao je smatrao kako je savjest zakon upisan u ljudska srca i savjest je stoga za pogane mogla biti zamjena za židovske zakone (Rim 2:14-15).

Augustin na tragu Pavlovih tumačenja savjest shvaća kao nadomjestak zakona.

Toma Akvinski u svojim razmišljanjima o savjesti dosta pažnje pridaje situacijama u kojima se taj unutarnji zakon pojedinca kosi sa pravnim zakonima. Toma je smatrao kako je djelovanje protivno savjesti uvijek grijeh, čime je savjesti dao primat pred zakonom. Baš kao i kod Pavla, Augustina ili Tome, kršćanstvo savjest shvaća kao božansku prisutnost u ljudskom.

Fenomen savjesti obrađuju i brojni filozofi kroz povijest, a za shvaćanje savjesti kao temeljnog ljudskog prava važno je spomenuti Kanta koji savjest vidi kao unutarnji glas, kao unutarnjeg suca. Ipak, taj unutarnji glas podliježe Kantovu kategoričkom imperativu, što znači da nailazi na ograničenje u beskompromisnom zahtjevu da sve ljude tretiramo kao dostojanstvene subjekte vrijedne poštovanja.

Prvi eksplicitni primjer djelovanja po savjesti u svom je slavnom djelu ovjekovječio Sofoklo. Antigona, arhetip tragične junakinje, unatoč opasnosti od smrtne presude odbija autoritet kralja i odlučuje se djelovati po svojoj savjesti.

Književnost i povijest pune su primjera u kojima ljudi zbog svijesti o vlastitom moralnom činu odbijaju izvršiti nešto što se smatra normom ili čak zakonom.

U 2. knjizi o Makabejcima Židovi, opet pod prijetnjom smrtne kazne, odbijaju jesti svinjsko meso i prihvatiti helenističku kulturu. Prvi su kršćani umirali mučeničkom smrću jer su se po carevu zahtjevu odbijali odreći svoje vjere. Franz Jägerstätter odbio je kao katolik služiti u ratu, odnosno u njemačkoj vojsci i zbog toga je pogubljen 1943. godine.

Opća deklaracija o pravima čovjeka priznala je slobodu savjesti kao univerzalno ljudsko pravo, a iz načela slobode savjesti proizlazi i pravni mehanizam priziva savjesti. Originalno je priziv savjesti vezan uz odbijanje vojne službe zbog religijski utemeljenog otpora ubijanju, a kao takav je reguliran i Ustavom RH. Članak 47 dopušta priziv savjesti u odbijanju služenja oružanog vojnog roka iz vjerskih ili moralnih razloga.

Što se priziva savjesti u medicini tiče, on nije reguliran međunarodnim pravom ni na razini UN-a ni na razini EU, te je regulacija institucije priziva savjesti ostavljena nacionalnim zakonodavstvima. Tako, primjerice, Švedska, Finska, Češka, Bugarska i Island ne priznaju priziv savjesti u medicini, dok se u Hrvatskoj priziv savjesti priznaje ukoliko se, naravno, ne kosi s pravilima struke i ne uzrokuje trajne posljedice po zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta.

Svi ćemo se složiti da je temeljno pravo svake osobe sloboda savjesti i mogućnost da živi svoja uvjerenja. U čemu je onda problem?

Problem je kada se pravo na priziv savjesti u medicini kosi s pravilima struke, ugrožava zdravlje i život. Problem nastaje kada pacijentica umre zbog komplikacija u trudnoći nakon što joj je uskraćena legalna zdravstvena usluga pobačaja zbog priziva savjesti (slučaj Valentine Miluzzo u Italiji).

Ili kada pacijentica umre jer se uslijed spontanog pobačaja zbog otkucaja srca djeteta odbija izvršiti, u Irskoj tada još uvijek nelegalan, inducirani pobačaj.

Potonji tragični slučaj Savite Halappanavar postao je simbol povijesnog referenduma koji je u Irskoj doveo do legalizacije pobačaja. Problem nastaje kada se u ime zaštite nerođenih diljem svijeta ugrožavaju zdravlje i životi žena.

Problem je kada se određeni svjetonazor nameće kao nužnost kolektivne savjesti određene skupine. Kada se, primjerice, ideja da je pobačaj ubojstvo nerođenih i zlo koje je nemoguće opravdati ili da su hormonalne pilule i kontracepcija apsolutno nedopustivi nameću kao obavezna premisa koju je dužan usvojiti svaki katolik i katolkinja i braniti je svojom savješću.

Suština problema je u instrumentalizaciji savjesti, u tome da se univerzalnim ljudskim pravom na slobodu savjesti manipulira kako bi se mehanizmom priziva savjesti omogućilo nametanje svjetonazorskih stavova čitavom društvu.

Izuzetna opasnost je što tako svjetonazorski stav služi kao mehanizam kontrole žena. Jer što bi drugo bilo onemogućavanje ženama da odlučuju o vlastitom reproduktivnom životu, majčinstvu i planiranju obitelji nego kontrola ženskih tijela, reprodukcije i života.

Posebno je opasno i problematično kada žensko tijelo postaje ideološko polje, a priziv savjesti vrlo efikasan mehanizam osvajanja tog polja.

Rimokatolička Crkva i anti-choice pokret preuzimaju pravo priziva savjesti u medicini temeljem stava da je pobačaj, a vidimo u slučaju odbijanja izdavanja kontracepcije i sprečavanje začeća, ubojstvo nerođenog djeteta. Javni prostor okupiran je pitanjem priziva savjesti u medicini do te mjere da smo zaboravili kako je priziv savjesti nastao u kontekstu odbijanja oružja, ratova, ubijanja drugih ljudskih osoba.

Tako je u našem suvremenom društvu sasvim normalno da svjedočimo blagoslovu tenkova i sasvim moguće da će ljekarnik ili ljekarnica odbiti izdati hormonske pilule na recept, bile one za kontracepciju ili liječenje ciste, temeljem uvjerenja da je kontracepcija zlo odgovorno za nerođenje novog svetog života koji će, kad naraste, vojni kapelan blagosloviti za odlazak u rat.

Tako u suvremenom društvu i modernoj medicini svjedočimo praksi da doktori ili doktorice u javnim bolnicama odbijaju napraviti pobačaj zbog priziva savjesti, ali ih onda dobro naplate u svojim privatnim poliklinikama; bez fiskalnog računa.

Sloboda savjesti – apsolutno i uvijek da. Pravo na priziv savjesti – da. Djelovati po svojoj savjesti čak i ako nam slovo zakona to pravo ne daje i ne regulira – da!

Ali onda kada to ne ugrožava prava i, još važnije, zdravlje i živote drugih ljudi, onda kada se ne instrumentalizira i ne služi za indoktrinaciju i nametanje svjetonazora.

Onda kada djelujemo autentično i iskreno iz moralnih zahtjeva onih uvjerenja koje smo spremni živjeti i zbog kojih smo spremni sve izgubiti.

Baš kao Antigona ili Franz Jägerstätter.

Literatura:

• Daniel A. Dombrowski; The Heart of the Matter: A very brief history of conscience; Conscience, NY, 2016.
• Begić, Martina Ana i Golek Marinko; Savjest i autoritet: Međuovisnost u moralnom odgoju pojedinca; Služba Božja, Split

Priziva li vas vaša savjest? | autograf.hr