Problemi za sve veći broj hodočasnika na El caminu

Trenutna gužva na Putu sv. Jakova u Španjolskoj stvara poteškoće organizatorima. Pronaći smještaj uzduž ove planetarno popularne hodočasničke rute pretvara se u sve veći problem.

Privatni hosteli su tjednima unaprijed bukirani; teško je pronaći slobodnu sobu.

Cesar Garralda je zadovoljan kada svaki dan na vrata svog hodočasničkog hostela može zalijepiti rukom ispisanu ceduljicu s jasnom porukom za hodočasnike, i to i na engleskom i na španjolskom. “Sve je puno”. Za njega nema bolje vijesti. To je znak da mu posao ide odlično. Broj hodočasnika na Putu sv. Jakova trenutno ruši sve rekorde. “Nikada nisam doživio nešto slično”, kaže 53-godišnji Garralda, koji zajedno sa svojim bratom Inakijem vodi hostel “Casa Ibarrola” u staroj jezgri Pamplone.

Budući da je ovo privatni hostel, za razliku od javnih prenoćišta u vlasništvu mjesne zajednice ili Crkve, ovdje je moguće unaprijed rezervirati krevet. Trenutno je sve popunjeno tjedan dana unaprijed. Već se lagano popunjava i lipanj. Hodočasnički domovi („albergue“) u sjevernoj Španjolskoj dosegli su posvuda granicu svojih kapaciteta. Nakon rekordne 2022., u kojoj je 437 509 hodočasnika u Santiago de Composteli dobilo tzv. compostelu odnosno potvrdu o završenom hodočašću, najnoviji podaci najavljuju novu rekordnu godinu. Prema trenutnim podacima, već je sredinom ovog mjeseca premašena brojka od 80 000 hodočasnika, što prošle godine u ovo vrijeme nije bio slučaj.

“Činimo što možemo”

Problem ograničenih smještajnih kapaciteta pogađa i Roncesvalles, jednu od početnih točaka tzv. Francuske rute (“Camino Frances”). “Ovdje u prosjeku bude oko tristotinjak hodočasnika dnevno, što znači da su 183 kreveta svaki dan puna”, kaže Marisol Goicoa, koja već više od dva desetljeća pomaže u prijemu hodočasnika u prenoćištu povijesnog samostana Roncesvalles.

Postavlja se pitanje što učiniti s ostatkom hodočasnika u ovom malom selu podno Pirineja? “Činimo što možemo”, kaže Goicoa. Jednostavno rečeno: onima koji tek trebaju doći unaprijed se savjetuje rezervacija alternativnog smještaja u okolici, kao što su primjerice seoska imanja koje se ne nalaze na samoj ruti. Ili pak ići do smještaja koji su udaljeni dan-dva hoda od ove lokacije. Ova se opcija posebno sviđa taksistima, ali isto tako poprilično utječe na ionako skromniji budžet hodočasnika. Ovdje je bitno naglasiti da je upravo povoljnija cijena hodočasničkih hostela iliti alberguea jedan od razloga velike popularnosti Puta sv. Jakova.

Regionalne novine “Diario de Noticias”, koje izlaze u Navarri, pišu da neki hodočasnici – u nedostatku boljih opcija – spavaju vani na otvorenom ili po klupama ili u svojim šatorima. No, ovaj open-air smještaj definitivno nije nešto o čemu maštate nakon više sati napornog hodanja. Osim toga, zbog nedostatka vode i sanitarnih jedinica higijena je ovdje u drugom planu. Svatko tko pomišlja ponijeti šator treba imati na umu da je divlje kampiranje u Španjolskoj protuzakonito te da se broj kampova duž Camino rute može izbrojiti na prste jedne ruke.

No, ponekad se ljudima i posreći, kao što nam svjedoči priča španjolskog biciklista Josea Ruiza, koji je startao u rodnom Aragonu. Nakon tri bezuspješna pokušaja pronalaska kreveta u privatnim hostelima u Pamploni, uspio se dočepati jednog od posljednjih kreveta u gradskom hostelu te je izdvojio vrijeme za naš razgovor. On kaže da je od kasnih devedesetih do sada već odradio dosta Camino ruta. Ovaj 55-godišnji strojar je sada uzeo godišnji odmor te se odlučio istražiti mrežu Puta sv. Jakova u suprotnom smjeru. Krenuo je na svom biciklu kroz Europu sve do Trondheima u Norveškoj.

Sve je više hodočasnika iz Azije

Dodatni poticaj Joseu je i činjenica da hodočasnički putovi u suprotnom smjeru nisu označeni. Nada se da će u Skandinaviji biti nešto manja gužva. No, tamo nema famozne “compostele”.

Voditelj hostela u Pamploni s početka ove priče ovog je proljeća primijetio još jedan fenomen: sve je veći broj hodočasnika iz Azije, posebice iz Tajvana i Južne Koreje. Hodočasnica s Tajvana, Liulin, za koju nikad ne biste rekli da već ima 73 godine, njegova je gošća te nam je otvorila svoje srce: “Prijatelji su me pitali zašto sam krenula ovamo. Nemam odgovora na to pitanje i samo hodam dalje.” Pritom su joj zasjale oči. Liulin ima dovoljno vremena, pa nije opterećena dnevnom kilometražom. Ponekad prohoda samo osam ili deset kilometara, pri čemu upravo o rezervaciji smještaja ovisi hoće li taj dan napraviti više ili manje kilometara.

 Andreas Drouve (KNA)