Prvi medijski istup nadbiskupa Kutleše

Nekoliko poznanika mi je zamjerilo što sam novog zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutlešu nazvao “vatikanskim agentom” odnosno “Franjinim čovjekom”. Kao da je to nešto loše.

Jer biti “čovjek pape Franje” u kontekstu Crkve u Hrvatskoj i ne bi trebalo predstavljati nekakvu uvredu. Ali opet sam se na trenutak zamislio i pomislio da sam novog (i još uvijek nekompromitiranog) nadbiskupa hrvatske metropole obilježio i prije nego što je progovorio. Onda sam pogledao njegov intervju za Hrvatsku katoličku mrežu i shvatio da nisam bio daleko od istine.

Riječ je o prilično uravnoteženom i programskom razgovoru. U razgovoru se moglo primijetiti da nadbiskup pomno bira svoje riječi, ali i da se na pitanja unaprijed pripremao. Iako ga je katolička voditeljica pogledavala kao utjelovljenog Isusa i cijelo vrijeme tetošila na trenutke čak i strahujući da ga možda određenim pitanjem nije povrijedila, Kutleša je ovim naručenim razgovorom potvrdio da će mu odnos s (pravim) medijima predstavljati jedan od najvećih izazova njegova mandata na Kaptolu. Svaki (službeni) stav novog zagrebačkog nadbiskupa Kutleše je na liniji rimske kurije i pape Franje. Kao da u pojedinim trenucima slušamo vatikanskog nuncija s hercegovačkim naglaskom.

Unatoč tome što je očito riječ o unaprijed dogovorenom i pomno isplaniranom intervjuu, u kojem će Kutleša nastojati razjasniti sve nedoumice koje su posljednjih mjeseci provocirale javnost, kao što su primjerice njegov odnos prema Međugorju i činjenica da je na čelo Zagreba opet došao „stranac“, Kutleša je dobio prolaznu ocjenu. U medijima se proteklih mjeseci doista potencirao njegov navodno negativni stav prema Međugorju te kako bi se Kutleša kao zagrebački nadbiskup trebao „drugačije postaviti prema Međugorju“. Potrebno je njegov stav o Međugorju promatrati u karijerističkom smislu. Kada je Kutleša bio mlađahni svećenik u Mostaru, onda se trebalo dokazati pred već tada prilično beskompromisnim (i sad već umirovljenim) biskupom Perićem. Tko se god na bilo koji način suprotstavio Periću, mogao je zaboraviti na crkvenu karijeru. Kutleša je bio nešto mudriji od svojih kolega te mu je ona famozna knjiga o Međugorju kao prijevari bila ulaznica u krug ljudi od najvećeg povjerenja temperamentnog biskupa Perića. Kutleša je kasnije i doktorirao u Rimu na tzv. Hercegovačkom slučaju i njegovoj poveznici s tzv. Međugorskim fenomenom. Riječ je o disertaciji upitne kvalitete koja je vjerojatno samo u Rimu mogla proći kao nekakav znanstveni rad. No Kutleša kao zagrebački nadbiskup (i Franjin igrač) u nedavnom intervjuu jasno naglašava da je u kontekstu Međugorja ovdje riječ ne samo o dvije različite biskupije nego i o dvije različite države. Iz njegovih se riječi lako može zaključiti da se sada nalazi na liniji Vatikana i da mu iz ove perspektive nikad ne bi palo na um biti megafon hostilnog Ratka Perića. Simptomatično je bilo i da se o slučajevima pedofilije i Sinodalnog puta izrazio vatikanski korektno.

Najproblematičniji istup u ovom inače jako opreznom intervjuu je glorificiranje Kuharićevog izraza „Crkva u Hrvata“. Sintagma „Crkva u Hrvata“, koja, pored Katoličke crkve u Hrvatskoj, obuhvaća i Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini, kao i Katoličku crkvu u „hrvatskoj dijaspori“. Ovim se pojmom pokušalo pod zajednički nazivnik svesti sve katolike (i Hrvate) u ondašnjim jugoslavenskim republikama. Koristiti sintagmu „Crkva u Hrvata“ nakon raspada Jugoslavije problematično je i sadržava ekskluzivniji prizvuk, jer već se u samom nazivu nalazi isključivost prema onima koji su katolici a nisu Hrvati. U skladu s tim radilo bi se i o „hrvatskoj vjeri“. Rektor KS-a u Zagrebu Željko Tanjić, po vokaciji inače fundamentalni teolog, ukazuje na pogubnost ovog termina te u jednom svom ranijem članku upozorava da izraz „Crkva u Hrvata“ nikako ne odgovara teološkoj, eklezijalnoj i novoj društveno-političkoj situaciji.

Važno je naglasiti da katolicizam na području zapadnog Balkana funkcionira kao marker hrvatskog nacionalnog identiteta. U određenim krugovima još uvijek vlada stav da je katolicizam na zapadnom Balkanu zapravo „religija na granici“. Hrvatski katolicizam je stoga stoljećima bio definiran kao „predziđe kršćanstva“ te zamišljen u stanju neprestane opasnosti, što ga je učinilo izrazito defenzivnim i opreznim. Hrvati su, u skladu s tim, bili uvjereni da imaju posebnu povijesnu misiju i da su kao narod odabrani od Boga, što se u svakodnevici teško može osjetiti.

Kada pokušamo sažeti dojmove nakon prvog Kutlešinog javnog istupa, onda je doista teško ne zapitati se što je to ovdje zapravo svježe, zdravije i drugačije od svega onoga što smo s Kaptola gledali i slušali posljednjih dvadesetak godina?

Kulturno-politički tjednik “Express” (5. 5. 2023)