Radikal i redikul

Nije mi jasno zašto jače ne reagiramo na krađe jezika, kao što inače reagiramo na krađe nacionalnih identiteta, materijalnih dobara i slično.

Nije li jezik ono što je u korijenu naše, što našu egzistenciju najviše dovodi do “izražaja”? Možda. U sve većim podjelama društava oko baš svakog problema današnjice stvaraju se tabori i rovovi pod zastava riječi i pojmova. Tako se kradu pojmovi “za život”, “obitelj”, “vjera”, “Bog” i tako dalje. Pod njima se skrašavaju većinom oni koji druge rado i olako isključuju, smatrajući ni manje ni više nego baš sebe borcima “za život”, “stupovima zdrave obitelji”, “pravim nasljednicima vjere” ili “Božjim dobermanima”. Ostali su de facto smrtonosnici, izrodi i bludnici ili sotonski plaćenici.

Upravo je takva sudbina zadesila i pojam radikalnosti. Doduše, zbog pomalo drugačijih razloga, ali krađa je krađa. Radikalnost dolazi iz latinskog “radix” i znači korjenito, ono što dolazi iz korijena, potpuno. Možemo, dakle, sa sigurnošću tvrditi da su sve biljke poprilično radikalne. No šta da radimo s onim “biljkama” koje s radikalnošću dijele tek još poneko slovo te se svijetu pojavljuju još samo kao “redikuli”? Tako je, mislim na nas kršćane.

Smijemo li mi kao vjernici još biti radikalni? Ja bih rekao – a kakvi bi to vjernici inače i mogli biti? Ja bih opet sam sebi odgovorio: “Pa redikulni!”.

Aha.

Pa nismo li mi postali toliki redikuli upravo zbog svojevrsne “iskorijenjenosti” iz onoga što je početna točka vjere – Bog (nek oprosti sveti Anto!). To je ali posebna tema. Zbog  religijskih, političkih i štajaznam radikalista mi smo odustali od pojma radikalnosti, prepustivši ga gomili čudaka i odustavši od mogućnosti da se u njemu “izražavamo”. Koliko smo još radikalni u svojim odlukama, u odnosima prema drugima, pa i Bogu? Čine li kršćani još išta drugačije u ovome svijetu? Trebaju li nam onda ili su sebi svrhom? Zašto prvi ne naprave neki radikalan iskorak, recimo, u pravima žena – i budu vodeći u svijetu? Imamo li još ijedan primjer gdje možemo kazati, evo ugledajte se baš u kršćane? Naša se vjera sadržajno razlikuje od drugih, ali budući da se to ne vidi na našim djelima, čini nas suvišnima na „tržnici“ ideala. Postoji li netko kome je, kao kršćaninu, na tako radikalan način rečeno da je za slobodu oslobođen, a tko ipak tako neslobodan staje pred Boga i ljude? Kada bi Isus danas kojeg kršćanina upitao “ljubiš li me?”, ovaj bi se zbunio i otišao uplatit misu.

Nije, dakle, korjenito kršćanstvo izlaziti na ulice vičući i prijeteći “za život” nego bi radikalno bilo ono kršćanstvo koje pristupa pogođenim ljudima (ili je napokon stvorilo takve uvjete da ljudi bez straha i gađenja pristupaju njemu) i oduzima im sve strahove koji ih tjeraju na teške ili možda pogrešne odluke. Koje stvara prostor sigurne slobode. To bi bilo “lazaretsko” kršćanstvo – koje liječi rane padova, a ne da potkresuje krila i „spašava“ nauštrb leta. Uvjeren sam da bi radikalnije kršćanstvo bilo privlačnije – jer bilo bi pokretač promjene u svijetu – valjda je zbog toga i doživjelo pažnju i poštovanje prije dva tisućljeća. Iskorak. Iz sebe samog ako treba. A treba.

Mi neprestano pričamo o miru, milosrđu, davanju života za neprijatelje… Sve te stvarnosti umlačili smo bljutavošću svojih usta i shvaćanjem da vjera služi isključivo kao tretman religije. Mi ne znamo radikalnost ljubavi više dovoditi u praksu, jer ne znamo biti slobodni. A sloboda je jedini prostor gdje je moguće stvarati svijet, jedina hartija na kojoj je naše ime čitljivo – i netko ga može zazvati.

Zato možemo istovremeno lizati oltare i mrziti – možemo lijepiti svete sličice na pragove i lijepiti komentare mržnje i zluradosti po mrežama – možemo razapinjati i klicati aleluju u ritmu prikivanja. Sve možemo. Jer smo redikulni. Sve možemo. A iznemogli smo.