Religija, tijelo i nacija

Bog je naime stvorio ljude, ali ne i njihovu kulturu i nacije.

Sablast kruži svijetom, sablast identiteta. Mogli bismo tako parafrazirati Marxovu i Engelsovu izjavu o komunizmu od prije više od stotinu i pedeset godina. No, umjesto komunizma, danas imamo sablast identiteta koji se snažno očituje na mnogim razinama društva i politika.

Hrvatska nije nimalo specifičan slučaj borbi oko identiteta, no svakako ima specifičnu povijest i uzroke tih nevolja, a on je uvelike povezan s religijom. Od religije bismo pak očekivali govor o vjerničkim identitetima, ali ono vjerničko se kod nas lako spušta, ili pak uzdiže, u pitanje nacionalnoga i vrijednosnoga/tjelesnoga, kao da je to troje danas nerazdruživo.

Tek letimičan pogled na nedavnu hrvatsku vjersku štampu daje nam misliti o ovome svetom trojstvu – vjeri, naciji i tijelu. Tako smo u ovomjesečnom broju sarajevskoga i franjevačkoga Svjetla riječi mogli pročitati tekst „Evanđelje i hrvatstvo“ Borisa Havela. Iako neteolog, olako se upušta u teološko vrednovanje nacionalnih identiteta te proglašava da je „iz biblijskih knjiga jasno da je Bog stvorio narode, jezike i granice među njima“. On to, naravno, utemeljuje u povijesti Izraela te zbog takve povijesti i biblijske usredotočenosti na povijest, Stari zavjet naziva „etnocentričnim“. Nastavit će on tako i pokušati – teološki neuspješno – objasniti da taj etnički, nacionalni identitet biva prirodnim, jer ga je Bog stvorio te da je uloga Crkva posvećena čuvanju „zdravoga i postojanog identiteta, osobnog i kolektivnog“. Zbog toga on zahvaljuje Crkvi zato što se u hrvatskom narodu nikada nisu „ukorijenile revolucionarne ljevičarske i desničarske ideje“, poentirajući tekst s izjavom da je „bez Krista… sve, pa i hrvatstvo bezvrijedno“.

U drugim vjerskim mainstream novinama Glasu Koncila čitamo, nadalje, o najavi manifestacije „Hod za život“ koja bi se tijekom svibnja trebala održavati u većem broju hrvatskih gradova. Osnovne ideje „Hoda za život“, zaštita života od začeća do prirodne smrti, u tekstu glavnoga urednika tih novina Branimira Stanića, neminovno poprima viktimološki i nacionalni element. Urednik započinje sa Stepinčevom porukom mladomisnicima iz svibnja 1945. u kojima im poručuje da ih „šalje u krvavu kupelj“. Tu krvavu kupelj, kako smo doznali iz elaboracije te rečenice, urednik, a vjerojatno i Stepinac, razumije u nacionalnom ključu. Naime, napisat će urednik, „kada bi se to što je desetljećima Crkva u Hrvata krvarila zajedno s hrvatskim narodom zaustavilo samo na brojenju žrtava i na njihovu oplakivanju, negirala bi se otajstvena snaga mučeništva za buduća vremena“, te nastavlja, povezujući to mučeništvo s današnjim vremenom i „Hodom za život“: „Upravo se danas pokazuje istinitim da je krv mučenika sjeme novih kršćana jer mučitelji nisu znali da se svaki ubijeni, mučeni, prognani i u svakom drugom smislu obezvrijeđeni kršćanin nakon smrti preobražava u nebeskoga zagovornika.“ Kako bi poentirao to nacionalno kršćanstvo i mučeništvo za naciju koja je, da sve to povežemo s Havelom, „bez Krista bezvrijedna“, Stanić nagoviješta pravi smisao „Hoda za život“: „Vjernički gledano, to je jedan od snažnih razloga zašto je za hrvatsku povijest krvavi svibanj, danas, u 21. stoljeću, postao mjesec kada se u doba brojnih komemoracija pokazuje nova životna snaga koja će se manifestirati npr. i u „Hodu za život“, u kojem će ove godine sudjelovati građani iz 12 gradova diljem Hrvatske, što je i u vjerskom smislu znakovit broj.“

Nadalje i ne najmanje važno, upravo u ovo vrijeme ili za koji dan, na Katoličkim bogoslovnim fakultetima odvijaju se znanstvene konferencije „Teologija i medicina pred izazovima promjene spola“ (Split) te o ženi, pod naslovom, „Spasit će se rađanjem djece“ (Đakovo).

Odakle ta fascinacija s definiranjem identiteta koji su doduše utemeljeni u vjeri ali opet sežu od nacionalnoga pa sve do spolnoga? Upravo ta sablast kruži današnjom Hrvatskom; sablast jasno definiranih identiteta koji su utoliko čisti, ukoliko se protive suvremenim, kako se voli kazati, „ideologijama“. U ovome smislu, ta sablast u hrvatskoj vjerničkoj javnosti i teologiji relativno je novijega datuma i njezina se geneza može pratiti od sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tada je naime Ivan Pavao II. započeo izgradnju svoje teologije nacije, proglašavajući naciju i nacionalnu pripadnost „naravnom tvorevinom“, „prirodnim društvom“, upisujući time u čovjekov identitet, osim biologije, i njegovu kulturu koja je temelj nacije. I on je, baš poput Borisa Havela, čitao Stari zavjet kao pripovijest o etnicitetu, pretvarajući Izraelovo izabranje kao Božju potvrdu etničkoga, a kasnije i nacionalnoga identiteta. Papa tu doduše ide i korak dalje te proglašava samu doktrinu o utjelovljenju temeljem nacije. No, da se ne bi samo ostalo na etničkome, papa je, baš poput Havela, a u svojim posljedicama baš kao Stanić, kulturni identitet ukorijenio u kršćanstvu, barem na Zapadu, tvrdeći da je kršćanstvo u bitnome oblikovalo zapadnu kulturu te da bi kršćanstvo trebalo predstavljati temeljne vrednote društvene i političke zajednice. Zašto baš tih zajednica? Pa, papina logika glasi da se iz etnije rađa država te da etnički narod „prirodno želi postati državom“, tako da vrijednosti etničke zajednice postaju vrijednosti države, a potom i društva. Po Ivanu Pavlu II., društvu i političkoj zajednici je potreban „zdravi moral“ koji je utemeljen u kršćanskim vrednotama koje su temeljno oblikovale zapadne zajednice. Leća kroz koju papa promatra odnose etnije, nacije i religije je istočna Europa, i to pod komunizmom. No, što je s drugim zapadnim državama koje su prihvatile liberalne demokracije te koje društveni i politički etos ne temelje na „zdravome moralu“, već na načelima pravednosti bez zadiranja u moralnu strukturu članova zajednice? On će ih u svojoj knjizi Sjećanje i identitet proglasiti zajednicama post-identiteta. Drugim riječima, onima u kojima zajednički kršćanski moral ne predstavlja kohezivnu snagu zajednice, već taj moral ostavlja privatnosti članova društva. Trećim riječima, po papi, na Zapadu je moral relativan i relativistički jer zajednice i politike nisu vezani apsolutnim normama koje proizlaze iz kršćanstva.

Tom papinom pozivu u Hrvatskoj mnogi su se odazvali. Od velikoga Šagi Bunića, pa sve do Živka Kustića, a danas vidimo, i mnogih, mnogih drugih teologa diljem naših medija i bogoslovija. Svi oni su – u manjoj (Šagi) ili većoj mjeri (Kustić i ostali) – nacionalni identitet ukorjenjivali u vjerničkome, dajući nacionalnom i etničkom identitetu auru prirodnosti, nepromjenjivosti i, kako će Havel naglasiti, „postojanosti“. Kada toj prirodnosti pridodamo kršćanski identitet zbog kojega je kultura i etnička pripadnost postojana i nepromjenjiva, dobivamo dobitnu formulu za čiste kulturne i nacionalne identitete koje opravdava kršćanstvo.

Kakve pak sad to ima veze, moglo bi se zapitati, s tijelom, spolom i rodom? Ako promotrimo manifestacije „Hoda za život“, kao i razne druge vjerničke vapaje u hrvatskome društvu, neprestano se ponavlja vrlo slična ikonografija: hrvatska zastava, djevica Marija i Ivan Pavao II. Mnogi će pojavljivanje slika i citata Ivana Pavla II. na tim manifestacijama protumačiti već kao poslovični otpor sadašnjemu papi Franji, no, čini se, u igri je želja za snažnim nacionalnim, etničkim, vjerničkim, i spolnim i rodnim identitetima. Ta snaga identiteta, u manifestacijama, tekstovima i događajima koje smo naveli na početku ovoga teksta, uglavnom se pretvara u želju za jasno definiranim ulogama – muškarca kao duhovnoga autoriteta, majke kao rodilje, ljudskoga bića kao isključivo heteroseksualnoga, a Hrvata kao čuvara kršćanstva pred nadirućom sekularizacijom, relativizacijom i, reći će se, „kulturom smrti“.

Ima li izlaza iz takve teologije tijela, nacije i čistih identiteta? U teološkom smislu svakako ima, i dobro je obrađena. No, u nas teologija ionako tek treba, ako će ikada, postati disciplinom na kojoj se raspravljaju, pa i odlučuju ovako važna pitanja.

Da spomenemo samo nekoliko prijedloga: Izrael naime nije postojao kao etnički narod da bi ga na osnovu njegovih vrednota i djelovanja Bog pretvorio u izabrani narod. Sam početak Izraela, u teološkom smislu, počinje izabranjem i nije nipošto vezan za vezanost za zemlju, tlo i kulturu, već za poslušnost Bogu. Stoga i jest u srži Izraela biti univerzalan, a ne etnički partikularan. Bog je naime stvorio ljude, ali ne i njihovu kulturu i nacije. Oni su je tek počeli stvarati, i to nakon Pada. Također, utjelovljenje nije ključ razumijevanja postajanja Boga čovjekom, kao ni njegovog etničkog identiteta. U logici utjelovljenja kao polazišne točke definiranja nacionalnoga identiteta, križ predstavlja ugnjeteni nacionalni identitet (Križni put), a uskrsnuće kao konačno ostvarenje nacionalne države. Za razliku od toga, teologija treba poći od križa kao temelja tumačenja utjelovljenja, a sam križ je kritika svih društvenih, političkih i vrijednosnih navezanosti i idolatrija nacije, tijela i religije.

Da bismo se suočili s teologijama i vjerničkim praksama čistih identiteta, rješenje nije u prokazivanju, marginalizaciji i optuživanju tih misaonih pravaca i praksi zbog zloupotrebe kršćanstva. Takva praksa dovodi samo do dodatne (i već uznapredovale) polarizacije. Potrebno je iznutra, teološki i pastoralno, raditi na drugačijim teologijama i praksama koje će kulturu, naciju, etničku pripadnost, „zdravi moral“ pretvoriti u kategorije koje su isključivo povijesne, podložne pregovorima i raspravama. I da, promjenjivima i fluidnima.