Revolucija ljubavi: Isus, mali čovjek i moć slušanja

Politolog i kulturni filozof Hans Maier svojoj knjizi “Welt ohne Christentum – was wäre anders?” (“Svijet bez kršćanstva – što bi bilo drugačije?”) prikazuje čovjeka iz evanđelja kao revolucionarnu figuru.

Grčka i rimska literatura idealiziraju heroje, ratnike i mudre vladare, a „mali čovjek“ bio je tek kratka komična epizoda ili prepreka protagonistu. U klasičnoj filozofiji grčke i rimske tradicije, dostojanstvo i moć pripadali su onima čija snaga i uzvišenost odražavaju božanske ideale, dok su obični ljudi bili na rubu narativa. No, kršćanstvo donosi korjenitu promjenu, priznajući svetost upravo u onima koji se najviše odvajaju od tih ideala. U evanđeljima taj tzv. mali čovjek, čovjek s margine, postaje središte zbivanja.

Isus iz Nazareta, putujući propovjednik koji često nema ni kamo položiti glavu, susreće ljude koji su daleko od božanskih ideala ili filozofskih uzora: ribare, carinike, prostitutke, nadničare. Isusov pristup odražava posve drugačiju viziju ljudske vrijednosti – ona nije određena društvenim statusom ili moći, nego unutarnjom ranjivošću i svakodnevnom borbom, čime otvara prostor za novu vrstu duhovnosti. Čini se da su upravo njihovi životi, osakaćeni društvenim predrasudama i ograničeni svakodnevnim preživljavanjem, najbliži Bogu. Svijet, koji je do tada idealizirao snagu i simetriju, ovdje biva okrenut naglavačke – slijepi Bartimej, opsjednuta kći poganke, žena koja sablažnjava pobožne Židove tako što Isusu maže, masira i ljubi noge, ili pak carinik koji je toliko omražen da se mora popeti na drvo ne bi li Isusa barem ugledao. Oni nose na sebi ne samo ožiljke života, već i ožiljke vlastite ranjivosti, slabosti, ponekad gotovo groteskne krhkosti – svi ti nesavršeni životi sada su odjednom u središtu božanske pažnje.

Slično vrijedi i za apostole. Oni nisu prikazani kao idealni sljedbenici, već kao ljudi sa slabostima, skloni nadmetanju i povlačenju pred opasnostima. Evanđelja ne prikrivaju njihove mane; oni su nesavršeni pratitelji proroka bez službenog mandata, čovjeka koji svjesno bira hodati rubom društva, ali i ljudske psihologije. Ono što Maier naziva ironičnim prikazom apostola u evanđeljima zapravo je dublji prikaz ljudske prirode: njihova nesavršenost nije izuzetak, već pravilo koje otkriva božansku prisutnost upravo tamo gdje je najmanje očekujemo. Ova ironija – da evanđelja radije prikazuju slabe i nesigurne nego savršene i moćne – ukazuje na radikalnu poruku kršćanstva: Isus ne traži savršenstvo. Ljudi s nesavršenostima i ranjivostima postaju nositelji Božje poruke. Naime, kršćanstvo kao temeljnu vrijednost uzdiže egzistencijalnu ranjivost.
Za razliku od grčkog ideala koji slavi ljepotu i savršenstvo, kršćanstvo naglašava vrijednost nesavršenosti i nedostatnosti kao dijela ljudske autentičnosti. U ranjivosti kršćanstvo vidi put prema dubljem razumijevanju smisla i otkupljenja. U takvom svijetu filozofski ideali istine, ljepote i dobrote postaju gotovo apstraktni za tzv. malog čovjeka, opterećenog svakodnevnim izazovima preživljavanja. Svakodnevni svijet prezrenih ima drugačije dimenzije: borba za kruh, spokojna tišina koju moćnici neće remetiti i odsutnost svih sitničavih, religijskih pretenzija.

U tom kontekstu, današnje evanđelje otkriva i svakodnevicu života Židova u Isusovo vrijeme, gdje među stotinama zakona i zabrana jedan pismoznanac/teolog, fasciniran Isusovom jednostavnom mudrošću, pita koja je zapovijed najvažnija. Na pitanje koja je najvažnija zapovijed, Isus ne odgovara zakonima, već pozivom na otvorenost prema Bogu i ljudima – ljubav koju nudi nije apstraktna ideja, već svakodnevni čin slušanja i razumijevanja, način života koji nadilazi propise. Isus odgovara jednostavno, ali suvereno i duboko. Citirajući Šema Izrael, onu prvu molitvu svih Židova koja započinje riječima „Čuj, Izraele…“, on sažima zakon u dvostruku zapovijed ljubavi: ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Šema je temelj, okosnica svakodnevne vjere, a ovdje, u Isusovoj interpretaciji, ljubav prema drugima postaje ne samo zakon, već i ritual otvorenosti, poziv na osluškivanje. Jer slušanje – preduvjet razumijevanja – postaje temelj ljubavi.

„Slušaj,“ kao poziv na pažljivost, biva danas najtiši oblik otpora u vremenu neprestanih, nepromišljenih govora i fraza pa čak i kvazi-pobožnih laži kojima se pod krinkom obrane Crkve i vjere difamiraju i vrijeđaju najotvoreniji među nama. Isus ne samo da naglašava važnost slušanja, već ga čini ulazom u razumijevanje ljubavi. Ljubav, u toj interpretaciji, nije puko emocionalno stanje, već nešto više – odabir otvorenosti, odluka da se ne zatvaramo pred svijetom. Biti uistinu prisutan za druge, slušati „ušima srca“ – takvo shvaćanje ljubavi zahtijeva hrabrost da se dopusti preobražaj, da se izabere pažnja nad zaboravom. I tako, ljubav postaje čin volje, a ne jednostavno pitanje osjećaja. To je aktivna odluka, izbor svakog pojedinca. U Isusovu odgovoru o ljubavi leži radikalna ponuda: živjeti prisno s drugima i slušati ih izvan okvira očekivanja, oslobođeni od okova zakona koji guše – i to, na koncu, predstavlja najdublju zapovijed kršćanske etike.

„Zapovijed ljubavi“ – taj izraz, toliko paradoksalan, možda najbolje odražava napetost kršćanske etike, gdje se susreću sloboda i obaveza, emocija i čin volje. Jer, kako narediti ljubav? Ljubav, po svojoj prirodi, prkosi svakom imperativu, svakom obliku prisile, i lako se izmiče svakom zakonu koji pokušava ukalupiti ljudsku volju. No, pogledamo li Isusa, ne zatičemo ga kao zakonodavca koji uživa u zapovijedanju. On je slobodan čovjek, Božji čovjek kojem zapovijedi nisu svrha, već sredstvo; on pristupa svakom zakonu s duhom propitivanja, usklađuje ga sa stvarnošću, sa životom kakav jest – ne s idealima kakvi bi mogli biti.

Isusova poruka otkriva se kao most, a ne zid, između božanskog i ljudskog. Dok farizeji, tumači zakona, često teže podjeli, razlikovanju i izdvajanju, Isus uspostavlja povezanost. Temelj te povezanosti je ljubav, koja nije samo zakon, već prva i zadnja riječ njegove poruke. Po ivanovskoj misli, „Kao što je mene ljubio Otac, tako sam i ja ljubio vas“ (Ivan 15,9) – u ovoj rečenici sadržana je temeljna nit koja povezuje božansko i ljudsko, kreirajući vezu koja nadilazi svaki zakon.

Takva teologija, naravno, izaziva i nosi težinu svojih moralnih zahtjeva. Ona ne traži ni heroje ni mudrace, već obične ljude. Ljubav prema bližnjemu, po Isusu, nije grandiozni čin niti ep o junaštvu; ona je prisutnost, pažljivo slušanje, iskreno suosjećanje – praktična, svakodnevna i nadasve ljudska. Pomozi koliko možeš, ne uzrujavaj se i ne osuđuj, pokušaj razumjeti osobu pored sebe – u toj jednostavnosti leži ljepota Isusovog evanđelja.