Rupnikovi mozaici: možemo li moliti pred zločinom ako je dovoljno lijep?

Rupnikovi mozaici, nekoć sinteza mistike, teologije i estetike, sada su prepoznati kao mjesta retraumatizacije.

Uoči hodočasničke sezone, Lourdes je prekrio njegove mozaike. Gesta koja ne traži tumačenje: Crkva, koja stoljećima hoda sporo, zakoračila je — simbolično — brže. Ne jer je progledala, već jer više nije mogla zatvarati oči.

Kad prostor više nije nijem

Biskup Micas objasnio je da bazilika mora postati dostupna ne pobožnima, nego ranjenima. Prostor tada prestaje biti mjesto — postaje tekst. A svaki tekst, kad se ogoli, otkriva i ono što nije bilo namijenjeno pogledu.

Što je s Hrvatskom i BiH, gdje je Rupnik ostavio ne samo trag, nego čitave fasade, kapelice i oltare? U Solinu, Rijeci, Zagrebu, Vepricu, Hvaru i Sisku, a osobito u monumentalnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru, njegova umjetnost više nije neutralna. Ona je teološka zagonetka, liturgijski paradoks. Kako moliti pred djelom čovjeka koji je, kako tvrdi dvadesetak redovnica, istu duhovnost koristio i za oslikavanje crkava i za zlostavljanje neshvatljivo podložnih časnih sestara?

Ljepota koja zavodi

Crkva, očarana ljepotom, često zaboravlja da ljepota bez istine nije sveta, nego zavodljiva. Gotovo demonska. Rupnikovi mozaici ne lažu očima, ali lažu srcu. Može li prostor u kojem se slavila misa, ali i šutnja pred zločinom, ostati prostor milosti? Ili postaje poligon disonance između onoga što vjerujemo i onoga što toleriramo?

Rupnik, nekad rado viđen gost vatikanskih krugova, sada je figura tišine. Isključen iz Družbe Isusove zbog neposluha, trenutno inkardiniran u biskupiju Kopar, suočen je s optužbama koje, iako pravno zastarjele, moralno ne blijede, ostaje kao sjenka na zidovima koje je ukrašavao. Crkvene strukture pokušavaju balansirati između estetike i etike, između prošlosti i sadašnjosti.

Kad svetinja prestane liječiti

Teologinja Hildegund Keul pita može li se autentično moliti pred djelima koja podsjećaju na zlostavljanja? Njezina teza o „riziku retraumatizacije“ nadilazi estetiku. Ako liturgijski prostor, umjesto da iscjeljuje, otvara rane — je li još svet? I ako vjernik, bez znanja, klekne pred (zlo)djelom nasilnika, tko zapravo griješi: on ili Crkva koja je šutjela?

Ovaj slučaj razotkriva kako se i duhovno vodstvo može zloupotrijebiti. Nisu samo strukture zataškavale. Zatajila je i estetika. Jer liturgijski prostor nije kulisa — on oblikuje iskustvo svetoga. Ako je prožet djelom nekoga tko je svetinju pretvorio u sredstvo dominacije, kako razlikovati što je sveto, a što simulakrum svetoga?

Zidovi koji viču

Mjesna Crkva definitivno neće — i ne može — izbrisati sve tragove. Ali mora priznati da neki zidovi više nisu nijemi. Oni viču. I to ne pobožno, nego bolno. Svaki mozaik koji ostane, svaka freska koja se ne preispita, šalje poruku: da je ljepota važnija od boli. Da su zidovi važniji od žena.

Da se može moliti pred zločinom — ako je dovoljno lijep. Ako nas to ne uznemirava, pitanje više nije tko je Marko Rupnik. Pitanje je: tko smo mi?

Večernji list (6. 4. 2025)