S Markom i njegovim evanđeljem kroz novu crkvenu godinu

S novom crkvenom godinom u liturgiji Riječi počinje se čitati Evanđelje po Marku. Dakle, ovu ćemo godinu ispratiti s Markom i njegovim evanđeljem. 

Evanđelist Marko ne samo da je napisao najstarije evanđelje, nego je svojim prikazom Isusova života stvorio i jedan specifičan književni žanr. To se da iščitati već iz prve rečenice: “Početak evanđelja Isusa Krista, Sina Božjeg.” Genitiv ukazuje na to da Sveto pismo s jedne strane doista priča priču o Isusu, koja se naziva “evanđelje” dok se s druge strane naglašava i Isusova poruka: ” A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje.“ (Mk 1,14)

Biblijska istraživanja odavno su opovrgla uvriježeno mišljenje da je Marko samo spojio tradicionalne spise u jedan veći. Umjesto toga, istraživanja su otkrila Marka kao briljantnog pripovjedača koji je dostupni materijal oblikovao prema svojoj teološkoj agendi. Usmeni govor izvorne tradicije i dalje je jasno prepoznatljiv, a narativ je osmišljen tako da se usredotočuje na ono što je bitno. Priča se dramatično razvija sve do Isusove muke i uskrsnuća. Otajstvo Isusove osobe konačno se otkriva u priznanju rimskog stotnika pod križem: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” (15,39).

Marko je svojim evanđeljem stvorio određeni vremenski i geografski okvir kojeg su kasnije usvojili i Matej i Luka.

Struktura je vrlo jasna: nakon “predigre” u pustinji (Ivan Krstitelj, Isusovo krštenje i kušnja), slijedi djelovanje u Galileji (1,16-8,21), Isus na putu (8,27-10,47) i u Jeruzalemu (11,1-15,39), kao i završetak na grobu (15,42-16,8).

Nastanak Evanđelja datira malo prije ili poslije 70. godine (osvajanje Jeruzalema), ovisno o tome kako se tumači “eshatološko” 13. poglavlje. Govori se o razaranju Hrama, glasinama o ratu, lažnim prorocima, pustošenju i progonima.

Evanđelje po Marku opisano je kao priča o patnji s opširnim uvodom. Zapravo, nadolazeća patnja, smrt i uskrsnuće igraju središnju ulogu u poučavanju učenika. Isusovi su učenici tri puta poučeni u tom smislu (8,31; 9,31; 10,33f). Ali oni ga ne razumiju (9,32). No, i kako će? Samo demoni i Petar, kada svjedoči da je Isus Mesija (8,29), svjesni su te činjenice. Međutim, Isus ih strogo obvezuje na šutnju (1,34; 3,12; 8,30).

Njegova osoba ostaje tajna. “Tko je ovaj?” – pitaju se učenici nakon što on stišava oluju na moru (4,41). I mnoštvo se uvijek čudi kada vidi Isusa kako liječi bolesne. S njima smo također pozvani slijediti Isusa, što uključuje i spremnost da ponesemo njegov križ (8,34).

U Evanđelju po Marku Isus je očito Spasitelj koji milosrdno pruža ruku izopćenima, bolesnima i onima u potrebi.

Priče o liječenju otkrivaju dobro promišljen koncept.

Ne samo da se žene i muškarci spominju na isti način, nego su Isusova čuda uvijek usmjereno izravno na ozdravljenje osjetila, otvarajući zatvorenost dodirom: gluhonijemi ponovno progovara (7,31-37), a slijepi vidi (8,22-26; 10.46-52).

Nije slučajno da je prvi zabilježeni čin iscjeljenja istjerivanje nečistog duha u sinagogi (1,21-27). Jer sve dok su ljudi opterećeni idejom da su oni pred Bogom nečisti i nevoljeni, crkveni angažman je uzaludan. Zadaća Isusovih učenika je onima koji su odbačeni i ostavljeni povratiti dostojanstvo i osjećaj samopoštovanja. Tako u Markovu evanđelju svjedočimo da Isus uvijek iznova mora istjerivati duhove koji su neprijateljski raspoloženi prema životu (5,1-20;7,24-30;9,14-26) kako bi pomogao ljudima da prvo prihvate sami sebe.

Evanđelje po Marku izvorno završava bježanjem žena iz praznog groba (16,8). Sadašnji završetak dodan je rano, jer se nije moglo zamisliti da će Evanđelje završiti užasom smrti. Ali evanđelist je vjerojatno namjerno suočio žene s porukom anđela da će pronaći Isusa u Galileji (16,7). Slično kao i anđeo, i Marko nas također poziva da uvijek iznova iščitavamo Evanđelje i da Isusa susrećemo u njegovom djelovanju „u Galileji“.