Šagi-Bunić: “Smijem li reći nešto o kleru?”

Sv. Jeronim iz Stridona u Dalmaciji (umro u Betlehemu 30. rujna 419.) bijaše po svome duhovnom formatu nezaustaviv moralizator, koji nije štedio ni sebe ni druge.

Tijekom povijesti, njegovi su se tekstovi – na žalost! – češće upotrebljavali kao pomoćno sredstvo za ocjenjivanje drugih negoli kao sredstvo za javnu ocjenu sebe i svoje skupine.

Ovdje bih htio iznijeti neke Jeronimove misli koje se tiču klera, u koji i ja spadam. Možda to neće biti u raskoraku s duhom oporog i neumoljivog Naučitelja Crkve iz Dalmacije. Ako se kome Jeronimove riječi učine previše teškima i ako po misli da su došle u nevrijeme, ja ću rado podijeliti sa sv. Jeronimom ljutnju povrijeđenih; samo želim da to nešto pridonese za porast onoga što je danas bolje nego je bilo na prijelazu iz IV. u V. stoljeće, a umanjenje onoga što je ostalo loše ili – ne dao Bog – postalo gore.

“Hoću li smjeti – pita Jeronim u poslanici Heliodoru – da što kažem o njima (tj. o kleru, op. ŠB), koji borave u svojim gradovima? Ne dao Bog da bih što nepovoljno o njima rekao; jer oni, naslijedivši apostole, tvore svojim svetim ustima Tijelo Isusa Krista, i po njima mi bivamo kršćani. Imajući ključeve kraljevstva nebeskoga, oni na neki način sude prije sudnjega dana. Svojom uzdržljivošću čuvaju Gospodnju Zaručnicu. Ali, kako sam uzgred natuknuo, drugo je stanje redovnika, a drugo ljudi crkvenoga reda. Crkveni ljudi pasu ovce, a ja sam ovca koju pasu. Oni žive od oltara (1 Kor 9,13); a meni se, ako k oltaru ne prinesem dara, sjekira stavlja na žile kao neplodnu drvetu (Mt 3,10; Lk 3,9). I ne mogu se izgovarati siromaštvom, kad je Gospodin u Evanđelju pohvalio staricu udovicu, koja je u riznicu stavila jedina joj preostala dva novčića (Lk 21,2-3). Meni nije dozvoljeno sjedjeti pred svećenikom. Ako sagriješim, on me može predati sotoni na propast tijela, da se duh spasi (1 Kor 5,5)…

Ako braća ljubaznim umiljavanjem i tebe pobuđuju da stupiš u taj red, ja ću se tvome uzvišenju radovati, ali ću se bojati da ne padneš. „Ako tko želi biskupstvo, dobru stvar želi“ (1 Tim 3,1). To znamo. Ali dodaj i ono što ide za tim: „A takav valja da bude bez mane, samo jedan put oženjen, trijezan, čist, razborit, častan, gostoljubiv, poučljiv, ne sklon na pijanstvo, ne takav koji rado drugoga udara, nego krotak“ (1 Tim 3,2-3).

Pošto je objasnio i ostalo što se tiče biskupa, s ne ma nje točnosti govori o trećem činu: „Isto tako đakoni treba da budu čisti, ne dvolični u govoru, ne takvi koji puno vina piju, ni takvi koji teže za sramotnim dobitkom, već moraju čiste savjesti držati otajstvo vjere. I neka se prije iskušaju, pa ako se pokažu besprijekorni, neka vrše đakonsku službu“ (1 Tim 3,8-10).

Tomislav J. ŠAGI-BUNIĆ (1923-1999), Izazov starih, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972, 1993, 115-118.