Shane MacGowan: genije i grešnik koji je stvorio suvremenu irsku mitologiju

Htio sam pisati o nečemu sasvim drugome, ali kada pišem ovaj tekst, danas je 30. studenog i umro je Shane MacGowan.

Pripada onom sloju irskih pisaca i umjetnika koji su vladali engleskim jezikom bolje od samih Engleza, kao što su bili npr. Oscar Wilde ili James Joyce. Igrom slučaja trenutno čitam Dublinerse, inače veliki spomenik irskoj srednjoj klasi. (Englesku klasičnu literaturu, kao i književne klasike na engleskome možete kupiti za vrlo male novce u izdanjima Wordsworth Classics.)

Dublinerse se lakše čita ako ste katolik, jer nevjerojatno su uronjeni u katoličku kulturu.

Oko Joycea i njegovog odnosa s katoličkom vjerom lome se koplja. U nekom trenutku izvjesno je da se na neki način rastao od Katoličke crkve. Ako je vjerovati The Irish Timesu, Joyce je ispovijedan pred smrt i pokopan kao katolik u Zürichu. Wilde je po svemu sudeći duplo kršten kao dijete: jednom po anglikanskom obredu, drugi put po katoličkom. Kada je pred smrt i službeno postao katolikom, još jednom je kršten sub conditione (što se izvodi ako svećenik posumnja u valjanost prijašnjega krštenja). Pokopan je kao katolik u Parizu.

Slično kao Joyce, MacGowan je rođen 1957. u obitelji irske srednje klase. Zanimljivo, rođen je u selu Pembury, u engleskoj grofoviji Kent. Do šeste godine živio je u Irskoj, a onda je opet završio u Engleskoj. Obitelj je bila katolička; majka je čak jedno vrijeme radila za Crkvu. Odgajan je u dvije irske tradicije: od šeste godine je bio okružen alkoholom, ali i irskom kulturom, narodnom i onom književnom. Otac ga inficirao knjigama, a baš su mu Wilde i Joyce bili dragi, što ne treba čuditi jer su bili majstori riječi.

Zastava Republike Irske je ekumenska. Zelena boja predstavlja katolike, narančasta protestante, a bijela bi trebala simbolizirati mir između njih. Mir koji ne postoji u Sjevernoj Irskoj, gdje je ipak pred 25 godina zamrznut oružani sukob između sjevernoirskih katolika i protestanata, a Sporazum na Veliki petak i dalje se smatra velikim uspjehom, koji je doduše uzdrman Brexitom, ali ipak se obje strane bore sačuvati mir.

Shane MacGowan je pjesnik Londona u kojem je proveo značajan dio života i svoju mladost, koja je odredila njegov band The Pogues.

Poguesi su muzički bili brak punka i irske tradicionalne glazbe, duboko ukorijenjeni u nekom bluesu Iraca koji žive u Engleskoj, rintaju za male pare i pere ih nacionalizam i nostalgija. Kada su ga 1992. kolege jednostavno izgurale iz banda jer je pretjerao s alkoholom i svim sličnim, njegov prateći band nazvao je – The Popes (pape), a  kasnije se pomirio s The Poguesima.

Za razliku od njegovog australskog pajdaša Nicka Cavea koji je uronjen u kršćanstvo i Bibliju u svojoj poetici da je vrlo vjerojatno najkršćanskiji roker zadnjih desetljeća, na prvu ruku za MacGowana se ne može reći da je nešto pretjerano kršćanski nastrojen, barem kod Poguesa, s The Popes je drugačiji slučaj. Kao dobar Irac i katolik, koristi kršćanske motive. Treći album Poguesa nosi naziv “If I Should Fall from Grace with God” (“Ako me napusti Božja milost”).

Nikada se nije ispisao iz Katoličke crkve. Na misu je išao neredovito, ali uvijek se veselio pričesti; u mladosti je razmišljao o svećenstvu.

Kao najdraže svece navodio je Franju Asiškoga i Martina iz Porresa. U jednom od mnogih intervjua rekao je da se moli također i Budi. Ovo s Budom dići će obrvu svakome teologu. Shane je išao na ispovijed i volio je taj sakrament.

Zapravo, taj njegov pijani trenutak iskrenosti (jer rijetko kada je davao trijezan intervjue), odražava poprilično dobro keltski katolički sinkretizam, iz kojega je ispao i djelomično i Halloween.  S jedne strane u Irskoj, prije općega raspada sustava i kolektivne propasti formalnog katoličanstva (zbog raširene svećeničke pedofilije), Irci ili su bili šašavi klerikalci ili su pak bili katolici-sinkretisti (kao Shane) – sredine nije bilo.

Što ne treba čuditi, dovoljno je čitati/pogledati Raosove Prosjake i sinove, gdje don Pavao dila sa zapisima kada zatreba, a i Matan nosi isti (“Ovo ti je sveti zapis hodže zvorničkog što ga dade mom didu Kikašu za ozdravljenje kobile Cvitke.”).

Može se reći da značajan dio Hrvata pripada tom istom sinkretističkom sloju katolika. Evangelizacije nikada dosta.

U Britaniji i Americi svima je prva glazbena pomisao na Shane je božićna popijevka Fairytale of New York iz 1987. Katoličanstvo, kršćanstvo jednostavno je neodvojivo od njegove poetike.

Pretjerivao je u životu u svemu, bilo da je riječ o alkoholu, irskom nacionalizmu, ljubavi prema Londonu, drogiranju ili sviranju, ali engleska i irska kultura su izgubile jednoga sjajnoga pjesnika. Treba li živjeti neodgovorno kao Shane? Nikako. Ne samo vjera, nego primarno razum nalaže da se ne živi kao Shane. Većina pijanaca nisu umjetnici, nego su često nasilnici koji svojom ovisnošću maltretiraju sve oko sebe. Ako vidite da netko zlorabi alkohol i/ili droge, vaša je vjernička dužnost da ga upozorite na njegovu (auto-)destrukciju, na nepoštivanje svojih bližnjih, iako je alkoholizam često odraz duboke i istinske sebičnosti i prijezira spram Boga i bližnjega. “Ne ubij” odnosi se i na alkoholnu ovisnost.

Po svemu sudeći, Shane nije nikada bio nasilan prema drugima – samo prema sebi.

Unatoč svemu, uspio je u osamdesetima od Irske i irske kulture napraviti romantičnu fantaziju koja je bila daleko od dežurne IRA-e i irskoga siromaštva. Jednako kao Yates, umro je okrijepljen sakramentima.