Sigurnost vs sloboda

Postoje trenuci kad život neumoljivo zahtijeva odgovore, kad pitanja koja nas prožimaju ne dopuštaju odgodu.

Slična scena odvija se u današnjem evanđelju: čovjek dolazi Isusu, tražeći više od običnog savjeta – traži put prema vječnom životu. No, Isus mu daje jednostavan odgovor: “Drži se zapovijedi.” Ova naizgled jednostavna uputa otkriva suptilnu napetost. Čovjek tvrdi da zapovijedi već poštuje od svoje mladosti, što otvara dublji sloj razgovora – sloj u kojem više nije riječ o pravilima, nego o srcu. Poštivanje zapovijedi samo po sebi ne donosi unutarnju slobodu. To je tek formalnost, lakši dio.

Marko nam donosi ključni trenutak: Isus gleda čovjeka s ljubavlju, svjestan težine odluke koja predstoji. Nije to pogled osude, već poziv na suočavanje – ne s bogatstvom, već s onim što bogatstvo predstavlja: unutarnjim ograničenjima i nesposobnošću da se opustimo. Šutnja evanđelja o čovjekovoj konačnoj odluci ostavlja nas s upitnikom – znamo samo da je otišao tužan, nespreman prihvatiti težinu Isusova poziva. Isus potom zaključuje: “Koliko je teško bogatima ući u Kraljevstvo Božje.” I tako dolazimo do one temeljne napetosti – napetosti između posjedovanja i slobode.

Isusov poziv ide dublje od formalnosti poštivanja zakona. On razotkriva ono što je mnogo teže – ne biti zarobljen pravilima, već izaći izvan njih. Lako je slijediti vanjske norme, ali tko ima hrabrosti suočiti se s unutarnjim kaosom, s ograničenjima koja sami sebi postavljamo? Gdje je granica između onoga što zaista trebamo i onoga što nas zarobljava?

Hodočašće u Santiago de Compostela, poznatije kao Camino de Santiago, kao i svako putovanje prema nepoznatom, nosi lekciju: ono nas uči koliko malo nam je potrebno da bismo prešli velike udaljenosti. Tjedni hodanja s minimalnim teretom pokazuju da je teret koji nosimo u sebi često teži od onoga na našim ramenima. Sa svakim kilometrom, oslobađamo se ne samo materijalnih stvari, već i mentalnih ograničenja. Ova jednostavnost uvjet je za istinski susret – ne samo s drugima, već i s onim što je u nama. Camino nas uči da je oslobađanje od tereta preduvjet za istinsko razumijevanje. Sloboda dolazi tek kad naučimo živjeti s manje, kad shvatimo da okovi materijalnog nisu nužni da bismo bili cjeloviti. Ta sloboda nije samo fizička; ona je duhovna, unutarnja, i temelj je za pravo čuđenje i otkrivanje.

Onaj tko se odvaži na ovaj put otkriva koliko duboka može biti transformacija kada se oslobodimo. No, ta promjena nije jednostavna. Zahtijeva odricanje – ne samo od materijalnog, već i od sigurnosti koje nas sputavaju. Isusov poziv nije poziv na odricanje zbog patnje, već na oslobađanje od lažnih sigurnosti. Naša je najveća zabluda vjerovati da smo slobodni dok se grčevito držimo za ono što nas zapravo zarobljava.

Prava sloboda počinje tamo gdje prestaje strah – a strah je često vezan uz ono što posjedujemo, ne samo materijalno, već i mentalno. Isusov izazov nije u tome da slijedimo pravila, već da se usudimo preći vlastite granice, da se oslobodimo svega što nas sputava u ljubavi. I tu, na toj granici između onoga što jesmo i onoga što bismo mogli biti, leži istinski izazov vjere: prelazak iz sigurnosti u slobodu, iz formalnosti u autentičnost.