Silazak u nesigurnost: zašto vjera traži korak u nepoznato?

Živimo u epohi oštrih suprotnosti, vremenu u kojem se prošlost, sadašnjost i budućnost neprestano prepleću, stvarajući privid sigurnih putokaza koji, čim im se približimo, nestaju poput priviđenja na horizontu.

Kamo idemo? To je pitanje koje nas opsjeda, no istodobno, paradoksalno, i ne zabrinjava previše – jer navikli smo na neizvjesnost, čak i kada ju ne prepoznajemo. Takva su vremena uvijek bila dio ljudske sudbine, dio narativa koji u svojoj beskonačnoj petlji svaka generacija iznova ispisuje.

Biblija, daleko od toga da nudi jednostavne odgovore, reflektira istu napetost. Vrijeme Isusa i njegovih učenika nije bilo ništa manje kaotično od ovog našeg. Povijesni konteksti, politički prijepori, religijske tenzije, osobne dileme – sve to gradi scenografiju kroz koju se Isus kreće, a s njim i njegovi sljedbenici, nesvjesni svega onoga što proživljavaju. Lako zaboravljamo da ni sam Isus, barem na početku svog javnog djelovanja, nije znao kamo će ga njegov put odvesti.

Nakon četrdeset dana u pustinji – arhetipskog prostora pročišćenja i unutarnjeg preslagivanja – Isus se vraća u svijet i počinje djelovati s nekom neuhvatljivom silinom. Putuje, poučava, iscjeljuje, oživljava mrtve, tjera demone. Mase mu hrle, zahtijevaju, traže, očekuju. No čak i u tom neprestanom kretanju, prepoznajemo njegovu potrebu za povlačenjem – pustinja, vrt, jezero, planina.

Mjesta tišine nisu bijeg, već nužnost.

Jer kontemplacija prethodi djelovanju, baš kao što je trenutak spoznaje preduvjet pravog izbora.

I onda, u jednom prijelomnom trenutku, Isus odvodi Petra, Ivana i Jakova na goru. Planina je od prvih vremena simbol preobraženja, mjesta gdje se čovjek uzdiže iznad svijeta i dobiva širu sliku. Tamo, pred njima, dogodi se nešto neizrecivo – Isusovo lice zasja, a odjeća mu postane blistavo bijela. Pojavljuju se Mojsije i Ilija, stožerne figure Starog saveza, i s njima Isus razgovara. Učenici su zatečeni, dezorijentirani, i prva im je reakcija – kontrolirati situaciju. Petar, u klasičnom ljudskom refleksu, predlaže gradnju sjenica, želeći uhvatiti i zadržati svjetlo. No, Bog ima drugu poruku: “Ovo je moj ljubljeni Sin, njega slušajte!”

Ovo nije samo trenutak božanske objave, već trenutak ljudskog nesnalaženja. Učenici ne shvaćaju da svjetlo koje su vidjeli nije dano da se zarobi, već da ih osposobi za hod kroz tamu. Planina nije odredište, već samo postaja.

Jer svjetlost se ne čuva, ona se nosi.

Tu dolazimo do središnje napetosti: suprotno tezama naših suvremenih duhovnika koji su vjeru i duhovnost sveli na koncerte i plesove, vjera nije samo ekstatično iskustvo, ona je put kroz nesigurnost. Isus ne dopušta učenicima da ostanu na planini, jer bi to značilo izbjegavanje stvarnog života. Oni moraju sići – u nepoznato, u nesigurnost, u svijet gdje se mora vjerovati čak i onda kada nema jasnih znakova.

Suočeni smo s paradoksom: oni koji su vidjeli slavu Božju sada se moraju vratiti u svijet boli i smrti. Njihov put od sada ide prema križu. I tu dolazimo do ključne spoznaje – oni više nisu isti kao prije. Vidjeli su nešto što im više nitko ne može oduzeti. Svjetlo više nije izvan njih, sada ga nose u sebi.

Ali, kako ostati usmjereni u svakodnevici? Kako se ne izgubiti? Pitanje koje je Ernest Hemingway postavio u jednom sasvim drugom kontekstu ovdje odjekuje s novom težinom:

“Ako želiš da ljudi krenu prema novom životu, ne govori im što sve trebaju činiti. Probudi u njima čežnju za drugom obalom, za drugim životom – tada će sami pronaći put i način kako doći do njega.”

Možda je upravo to ono što Bog čini kroz Isusa – ne daje učenicima gotov plan, već im budi čežnju. Čežnju koja ih nosi kroz pustinju, kroz izdaju, kroz tamu Velikog petka, sve do svjetla uskrsnuća.

Isto vrijedi i za nas.

Što možemo učiniti? Možemo tražiti Boga – u tišini, u osami, u molitvi. Možemo se popeti na svoje brdo kako bismo ga susreli, ali ne kako bismo ondje ostali. Korak po korak, napraviti distancu od svega što nas zarobljava, ostaviti terete koje smo godinama nosili. Povremeno krenuti na put – sami ili u društvu onih rijetkih koji razumiju. Povremeno se uskladiti s Bogom, otvoriti se njegovoj prisutnosti.

No, u konačnici, uvijek ćemo biti pozvani sići s brda i napustiti tu sigurnu zonu. I mi bismo, kao i Petar, željeli ostati u trenutku sigurnosti, na svom osobnom Taboru. Ali Isus nas ne ostavlja u svjetlu, već nas šalje u svijet. Jer vjera nije bijeg od života, već hrabrost da u život unesemo ono što smo na gori primili.

Korizma je upravo to – silazak. Pročišćenje. Spremnost na put kroz pustinju. Hod prema križu.

A tamo, nakon tame, dolazi uskrsnuće.

Jer naša vjera nije boravak u svjetlu, već hod kroz tamu prema svjetlu koje ne blijedi.