“Slijepa vjera”: Je li Celzo sa svojom kritikom kršćanstva bio u pravu?

Posljednjih nekoliko tjedana bio sam prisiljen ponovno se zadubiti u drevne spise o kršćanstvu, s posebnim fokusom na “Istinski Logos” grčkog filozofa Celza.

Celzo (grč. Κέλσος, lat. Celsus) je inače bio platonistički filozof iz drugog stoljeća te jedan od najrelevantnijih kritičara ranog kršćanstva. Njegov “Istinski Logos” smatra se prvom ozbiljnijom kritikom prvih kršćana i njihova nauka. Ovaj spis nažalost nije sačuvan u originalu; Celzove misli o kršćanstvu poznate su nam samo iz Origenovih replika. Uspješnu rekonstrukciju Celzova teksta pripremio je Ernst Bader 1940. i to sve zahvaljujući Origenu.

Osim samog imena, o Celzovu privatnom životu ne zna se gotovo ništa, ali to nam za ovu priču ionako i nije toliko bitno.

Njegovo ime ostalo je kao simbol početka kritičke misli.

Zanimljivo je primijetiti da se, osim Origena, nitko od kršćana nije usudio polemizirati s Celzom. I sam Origen priznaje da je to učinio na poticaj svog prijatelja, zaštitnika i mecene biskupa Ambrozija iz Aleksandrije. Origen, kao jedan od najprominentnijih kršćanskih apologeta, ispisao je protiv Celza (i njegove kritike kršćanstva) oko 800 stranica teksta. Unatoč žestokoj kritici i Celza i njegova djela, Origen mu priznaje da se dobro upoznao s kršćanstvom: Celzo je naime čitao evanđelja, starozavjetne spise te je tražio kontakt i razgovor s kršćanima. No, on je u kršćanstvu, koje je nastupilo kao bogomdana istina, vidio negaciju svega onoga što je stoljećima bilo prisutno u grčkom geniju.

U svom djelu Celzo podvrgava racionalnoj kritici primjerice i razne judeokršćanske mitove, navodeći da su jedni, poput mita o potopu, preuzeti iz starijih tradicija, dok su drugi, poput priče o stvaranju svijeta, u sukobu sa znanošću. Iako je prošlo gotovo devetnaest stoljeća, o pojedinim njegovim opaskama i danas vrijedi razmisliti.

Celza je najviše iritirala “slijepa vjera” prvih kršćana.

Zamjerao im je nedostatak kritičke svijesti. On piše kako je kršćanska zajednica često izražavala svoje protivljenje obrazovanju i tvrdila da njoj ne pristupaju razumni i obrazovani ljudi, jer se ta svojstva kod kršćana smatraju lošim, što je njega kao filozofa posebno pogađalo. Njihova je misao-vodilja bila, cinično zaključuje Celzo: “Ne postavljaj pitanja – samo vjeruj!”.

Ima li u ovome istine? Kako se Crkva u 21. stoljeću odnosi prema svima onima koji preispituju tradicije, dogme i doktrinu te se ne zadovoljavaju napamet naučenim odgovorima? Tomáš Halík u posljednje vrijeme sve glasnije govori o Crkvi kao „zajednici onih koji traže“. No, od koga danas očekivati takav pristup? Od onih koji ostraciraju i virtualno kamenuju sve one koji se usude pitati? Od onih koji sami ne vjeruju floskulama koje onako samouvjereno propovijedaju?

U strahu od pitanja, takvi radije biraju ostati zatočeni u svijetu naučenih običaja, zastarjelog jezika i suhoparnog ponavljanja formula u kojima više nema ništa novo i živo. Odanost tradiciji i nauku Crkve zamijenili su (pre)pobožnom odanošću stiliziranoj prošlosti, o kojoj ionako znaju jako malo.

Večernji list (24.09.2023)