Slučajevi pedofilije: Zašto se Crkva ispričava tek kad je prekasno?

Hvarska biskupija je izdala priopćenje. Ne kako bi spriječila, ne kako bi zaštitila, nego kako bi – prekasno, posve beskorisno – izrazila kajanje.

I to za zlodjela dvojice svećenika-pedofila koji su već preminuli. Isprika i kajanje Hvarske biskupije dolaze poput posljednjeg čavla u lijes vjerodostojnosti. Pritom je ironija zapanjujuća: imena su im sada javno obznanjena, što znači da su dokazi bili jasni, neoborivi, poznati. Ali kada istina izlazi na vidjelo tek nakon smrti, to nije izraz katarze ili čin pravde, već pokušaj kontrole štete. Marko je, još jednom, prekasno stigao na Kosovo. Jer mrtva usta ne govore.

No, zašto se ranije nisu ispričali? Zašto hvarski biskup Ranko Vidović ne ponudi objašnjenje zašto je, u jeku skandala s izbačenim isusovcem Rupnikom – koji je desetljećima zlostavljao časne sestre – ugostio dokazanog predatora? Hoćemo li i za ovaj slučaj dočekati ispriku tek kad svi protagonisti budu pokopani pod nekim raskošnim nadgrobnim spomenikom?

Naravno, ovdje isprika nije ništa drugo nego jeftina valuta bačena pred javnost – poput mrvica pred gladne. No, kajanje koje je zakašnjelo i selektivno nije kajanje, već licemjerje. I upravo se tu krije najveći problem: Crkva ne priznaje grijehe svojih pastira iz moralne odgovornosti, već iz nužde, kada skandal postane pretežak da bi se ignorirao.

Nije ovo novost. Pedofilija se u pojedinim crkvenim krugovima još uvijek ne tretira kao zločin, već kao nesretna okolnost koja, uz malo sreće, može ostati skrivena iza debelih zidova. Dok se grijesi običnih vjernika osuđuju s propovjedaonica, zločini klerika obavijaju se šutnjom, jer „nitko nije savršen“. No, tu dolazimo do paradoksa: propovijedamo poniznost, a ponašamo se kao nedodirljiva kasta. Pijemo vino, a drugima propovijedamo vodu. U tuđem oku vidimo trun, dok u vlastitom ne prepoznajemo šumu Striborovu. I zato nitko neće podnijeti ostavku. Ni hvarski biskup Vidović. Ni splitski nadbiskup Križić. Ni nadbiskup Hranić. Jer u hijerarhiji Crkve, odgovornost je apstraktan pojam koji se koristi samo kad je upućen drugima.

Problem je kompleksan. S jedne strane, imamo one kojima su zločini unutar Crkve samo zgodan povod za napad – ne zbog brige za žrtve, već zbog vlastitih ideoloških obračuna. S druge strane, imamo „obične vjernike“, pobožne ovčice koje odbijaju povjerovati da se među pastirima mogu kriti vukovi. Njihovo poricanje ne samo da produljuje agoniju žrtava, nego ih i briše iz moralne svijesti zajednice. Jer u ovoj jednadžbi, žrtve su uvijek u drugom ili trećem planu – prisiljene nositi neizbrisive tragove zlostavljanja, dok se institucija spašava frazama o „dubokoj boli“ i „sramoti“.

Ali autentična Crkva – ona kakvu propovijeda Evanđelje – ne štiti zlostavljače. Ne kalkulira reputacijom. Ne čeka smrt da bi priznala istinu. Jer u trenutku kada počnemo suosjećati s predatorima više nego s onima koje smo svojom šutnjom i skrivanjem uništili, više ne stojimo na tlu Evanđelja. Stojimo u blatu moralne propasti.

Večernji list (23.02.2025)