Smije li kršćanin biti antisemit?
Dalibor Milas
06.07.2024
Envato
Što su javne rasprave ostrašćenije, to centralni pojmovi sve više gube na jasnoći i važnosti.
To se posebno odnosi na (pre)brze optužbe za rasizam, opću sumnju prema mainstream medijima te tezu o nametanju rodne ideologije. U središtu ovog žestokog sukoba pojmova nalazi se “antisemitizam”. Ovaj fenomen postao je posebno izražen od 7. listopada 2023., kada je neprijateljstvo prema Židovima postalo slijepa točka u iracionalnim raspravama i demonstracijama.
Dugo sam smatrao da je priča o antisemitizmu u hrvatskom javnom prostoru običan mit. Međutim, Ivo Goldstein ne pretjeruje: antisemitizam je, nažalost, postao prisutan i u Hrvatskoj na način koji bi bilo opasno ignorirati. Ovdje ne mislim na HOS i javnu promociju ustaškog pozdrava, nego na nedvosmisleni antisemitizam tzv. mlade kvazi-katoličke intelektualne scene, koja se redovito okuplja po birtijama i iznosi opskurne teorije zavjere o Židovima. Nedavno sam se našao u društvu mladih ljudi koji se smatraju “budućim katoličkim intelektualcima”. Što god to značilo. Među njima su bili pravnici, ekonomisti i pedagozi.
Iznenadila me samouvjerenost s kojom su ti mladi ljudi iznosili najapsurdnije teze o Židovima i navodnoj cionističkoj zavjeri o uništavanju Katoličke crkve i svijeta.
Nakon brutalnog napada na židovski kibuc u Izraelu, rasprave su poprimile groteskne obrise: u čudnoj inverziji uloga, oni koji su stali u obranu Židova optužuju se za islamofobiju, prate ih pozivi na bojkot i optužbe za aparthejd u Izraelu. Mnogi znanstvenici prepoznaju u tome latentni antisemitizam. Ključno je vratiti se introspekciji.
U kasnom 19. stoljeću, liberalne i progresivne elite u Europi umirivale su se idejom da je antisemitizam fenomen neobrazovanih slojeva. August Bebel je antisemitizam nazvao “socijalizmom neukih”. No, par silnica upućuje na nešto drugačiji (i opasniji) fenomen: nesposobnost prepoznati vlastitu mržnju danas je osobito izražena kod tzv. elita.
U ovom kontekstu kršćani imaju posebnu odgovornost čvrsto se suprotstaviti svakom obliku antisemitizma. Čak i ako na trenutak zanemarimo sirovu mržnju neobrazovanih muslimana prema svemu što odiše židovski, kršćanstvo je jedina religija koja je Židove optuživala za “ubojstvo Boga”.
Nijedna druga religija nije Židovima tako dosljedno pripisivala univerzalno zlo, opisujući ih kao “sljedbenike Antikrista”.
Stoga ne čudi što su te teorije o Židovima kao nositeljima zaraze, ubojicama kršćanske djece ili trovanju vodovoda, potekle upravo iz kršćanskih krugova. Teško je osporiti da je razlika između kršćanskog antijudaizma i rasističkog antisemitizma 20. stoljeća obična iluzija: potonji proizlazi iz prvog, a granice su izrazito fluidne, što dodatno naglašava odgovornost kršćanskih zajednica i njihovih intelektualaca. Tu nema razlike između katolika i protestanata, s obzirom da je Martin Luther, nažalost, bio jedan od generatora kršćanskog antijudaizma u Europi, čineći svoje protestantske sljedbenike sumnjičavijima prema Židovima od katolika tog vremena. Iako su njegove teze prvotno bile usmjerene protiv katolicizma tog doba, s vremenom je postao glasnik degradacije židovske tradicije i biblijske Tore, čime je samo doprinio daljnjem razvoju takvih ideja. Njegovo djelo “O Židovima i njihovim lažima” postalo je omiljena literatura njemačkih nacionalsocijalista. Nacisti su kasnije preuzeli sve negativne protužidovske stereotipe iz kršćanstva, ali su ih svojom izopačenom racionalizacijom potpuno iskrivili, uklanjajući mogućnost “spašavanja” Židova putem obraćenja. I Adolf Hitler i njegovi nacisti nažalost su bili proizvod europske kršćanske kulture, o kojoj domaći “suverenisti” (a u biti strani plaćenici) vrlo slatkorječivo govore u svojoj borbi za političke poene.
Ni antijudaizam europskih prosvjetitelja ne treba izuzeti.
Čak i potpuno sekularizirani antisemiti poput Voltairea, Brune Bauera, Richarda Wagnera i Eugena Dühringa pretpostavljali su da je kršćanstvo superiornija religija od židovstva. Immanuel Kant je svoju kritiku Židova proširio u svom govoru o “kršćanskoj religiji razuma”, što je zasigurno imalo isti utjecaj na isključivanje Židova iz javnog života kao i Schleiermacherova koncepcija religija, koja židovstvo opisuje kao “mrtvu religiju” te “izvornu ideju kršćanstva” kao “veličanstvenu, uzvišenu i dostojnu zrele ljudskosti”.
Umjesto da u svojim kvazi-intelektualnim katoličkim druženjima lamentiraju nad davno opovrgnutim antižidovskim besmislicama, mladi kršćani danas imaju posebnu odgovornost odlučno se suprotstaviti svakom pokušaju umanjivanja važnosti i dostojanstva Židova. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je kršćanstvo svojim pogrešnim tumačenjima potaknulo razvoj negativnih stereotipa koji su kasnije doveli do masovnih ubojstava, kršćanstvo kao religija ne može opstati bez židovske tradicije. Da i ne navodim činjenicu da pravi i autentični kršćanin ne može biti antisemit.
Objavljeno u političko-društvenom tjedniku “Express” (05.07.2024)