Snaga koja dolazi kroz služenje

U evanđeoskoj priči ove nedjelje, Isus se sa svojim učenicima približava Jeruzalemu, epicentru moći židovskog svijeta.

Na prvi pogled, to je tek još jedan putopisni prikaz putnika na putu prema odredištu, no ispod ove površine kriju se dublji slojevi značenja, koje svjedoče o našim temeljitim nesporazumima s prirodom istinske moći. Kao i u mnogim drugim trenucima, neki od učenika koriste ovaj trenutak da promišljaju – ili bolje rečeno, osiguraju – svoju budućnost. Način na koji to čine izrazito je ljudski, gotovo biološki; riječ je o instinktivnom odgovoru na surovost života. Ipak, ova sebičnost izaziva revolt, čak i bijes među ostatkom Isusove družine. I to ne bez razloga.

Ključno pitanje koje se nameće: kako se doista dolazi do onih ‘najboljih’ pozicija? Povijest – ta nepogrešiva učiteljica – svjedoči kako su mnogi, bilo u Crkvi, politici ili u najbanalnijim svakodnevnim situacijama, uspjeli dosegnuti vrh koristeći se intrigama, manipulacijama i vještom upotrebom skrivenih motiva. No, ovdje se moramo zapitati: je li taj put doista ispravan? Ili postoji dublji, gotovo nevidljiv put – put koji ne vodi kroz svjetla pozornice, već kroz skriveno tkivo svakodnevnih borbi, gdje pravo značenje ostaje zakopano ispod površine?

Fenomen ljudske želje za uspjehom često je obilježen sljepoćom koja nas tjera da ne preispitujemo sredstva kojima dolazimo do cilja. Naša sljepoća, operativna i sustavna, vodi nas u uvjerenje da je svaka ambicija opravdana, sve dok nas dovodi do vrha. No, u svijetu kojeg Isus prepoznaje, to nije istina. U njegovim očima, takva borba pokazuje kako su njegovi učenici, baš kao i mi danas, još uvijek uhvaćeni u mrežu pogrešnih predodžbi.

Isus razotkriva jedan od ključnih paradoksa kršćanske egzistencije: kod Boga, pitanje moći nije vezano uz prijestolja i prestiž, već uz služenje. Ova radikalna inverzija zbunjuje naše intelektualne i moralne osjetilne organe. Nismo li navikli da moć znači kontrolu? Zar nas društvo nije naučilo da uspjeh znači imati više utjecaja, vlasti, resursa? No, površinski dojmovi rijetko otkrivaju bit. Dok suvremene predodžbe o uspjehu diktiraju utrku za dominacijom, Isus nas poziva na suprotno – skromnost, povlačenje, služenje. Biskup Jacques Gaillot jednom je rekao: „Crkva koja ne služi, ne služi ničemu.“ Ta izjava prodire u srž problema – Crkva opsjednuta moći i hijerarhijama gubi svoju suštinu, udaljavajući se od Onoga koji ne traži prijestolja, već zajedništvo.

Fenomen moći postaje dvostruko složen: nije samo pitanje tko posjeduje moć, već i kako je definirana. Isus nas upozorava da je prava moć u odricanju, u stvaranju prostora za druge, u odricanju od svojih privilegija i dopuštanju drugima da napreduju. Na prvu, ovo je protivno svakom ljudskom instinktu. No, tu leži ono što bismo mogli nazvati “tihom revolucijom” – revolucijom koja se ne događa na barikadama, već u srcu. Nije potrebno osvojiti najbolja mjesta da bismo dokazali svoju vrijednost; naprotiv, prava vrijednost dolazi iz napuštanja tih pozicija, iz spremnosti da služimo drugima, čak i kada to znači povući se iz igre.

Isusova revolucija nije bučna; ne nosi zastave i parole. Ona se odvija u tišini, u odricanju, u gesti koja razotkriva koliko su naše suvremene definicije uspjeha krhke i upitne. Isus nas poziva na novu vrstu hrabrosti – hrabrost ne da osvajamo, već da prepuštamo. Ne da dominiramo, već da se povučemo, dopuštajući drugima da zasjaju. U svijetu u kojem svi žude za najboljim mjestima, moćnim pozicijama i najviše vidljivosti, Isus pokazuje da je prava snaga u nevidljivosti, u skrivenom djelovanju koje ne traži aplauze.

U konačnici, fenomen moći vraća nas na pitanje: što uopće znači “biti moćan”? Isusov odgovor je jednostavan, ali duboko subverzivan: moć nije u posjedovanju, već u služenju. Biti istinski moćan znači osloboditi se potrebe za moći. U tom jednostavnom paradoksu leži izazov s kojim smo i mi danas suočeni. Jesmo li spremni preispitati svoje razumijevanje moći i prestiža? Jesmo li spremni napustiti vlastite iluzije moći te kroz služenje otkriti jedan novi svijet? Možda je to najtiši, ali i najvažniji revolucionarni čin koji možemo učiniti.

Možda upravo tu leži ona prava snaga.