Stani na loptu: Isusova lekcija o odmoru

Jedan sam od onih koji se još uvijek bore s pronalaskom pravog balansa između rada i odmora.

Ponekad sam toliko aktivan i „dostupan“ da jednostavno pregorim. Tek u takvim trenucima shvatim, nažalost ponekad prekasno, koliko me brzina, stres i razni pritisci mogu psihički ugroziti. Iz sve učestalijih razgovora s ljudima o ovoj temi primijetim koliko višestruki izazovi s kojima smo svakodnevno suočeni crpe našu energiju i nagrizaju unutarnji mir.

Možemo li si zaista priuštiti odmor, na koji nas ohrabruje Evanđelje ove nedjelje? Stručnjaci kažu da ne da možemo nego moramo. Pogotovo kada razina stresa probija plafon.

Uzimanje pauze znači prije svega odahnuti.

Stati na loptu. Udahnuti duboko. Uzeti zraka.

Tek tada nam možda pođe za rukom pogledati na svoj život s pristojne distance te promišljeno planirati sljedeće korake, umjesto panično djelovati. U takvim trenucima odmora i presabiranja neke će se stvari pokazati važnima i vrijednima, dok će se druge otkriti kao precijenjene i nepotrebne. Pauze su kao filter koji propušta ono što nam pomaže osmisliti život u punini, a zadržava sve ono što je samo po sebi naporno, teško i suvišno. Pauze nisu samo „ljenčarenje“, već ozbiljna duhovna zadaća.

Za Isusa u današnjem evanđelju, međutim, pauza je kratka. On si zaista uvijek iznova uzima pauze i povlači se na osamljena mjesta, ali isto tako prepoznaje kada je potreban ljudima. On ne ignorira ljude koji ga masovno traže. “Sažalio se”, kaže se u prijevodu. Sažaliti se ili suosjećati s ljudima jedna je od najvažnijih emocija u Svetom pismu. Nemoguće je ne zapitati se je li moguće biti pravi vjernik, a da istovremeno ne suosjećamo s ljudima s kojima dijelimo životni prostor?

Isusu nikada nije bilo svejedno kada je riječ o ljudima u nevolji.

On osjeća bol koju „ovce bez pastira“ moraju trpjeti. Jer biti bez pastira u biblijskom smislu znači biti usamljen sa svojim životnim problemima, biti bez nekoga tko će nam pokazati izvore svježe vode i dobre pašnjake, biti bez nekoga tko zna kuda i kako dalje kada se život na trenutak učini nemogućim. To je nešto što Isusa uznemiruje. Zato se i brine o onima koji ga traže. Ne tješi ih pobožnim floskulama i lažnim obećanjima. Uzimajući vremena za sebe, on također preuzima onu pastirsku ulogu o kojoj piše i prorok Jeremija, tj. da će se sam Bog pobrinuti za svoje, jer oni, čija je to zapravo i bila zadaća, „rastjerali su ovce njegove, nisu se brinuli za njih“ (usp. Jer 23,2). Isus ni ovdje ne propušta bocnuti one koji samo gledaju svoje interese. To su pseudo-pastiri. Otkrivamo ih uvijek iznova u dvijetisućljetnoj povijesti Crkve i društva do danas.

Stari zavjet i Evanđelje ne sadrže samo zakone, zapovijedi i poticaje za dobar život, već nam pokazuju i kako Bog i Isus suosjećaju i postupaju s ljudima. Možemo prepoznati da Bog s nama ima dobre namjere; često nježne, kao s malom djecom.

Evanđelje je tu da nam, između ostalog, pomogne otkriti onaj tzv. „život u punini“.

Nije to život bez kriza i bez muke nego život koji će biti smislen i ispunjen. Za jedan takav život potrebni su nam postojanost (constantia) i rad (labor), ali i kreativno stvaranje i odmaranje. Svetog Benedikta s njegovim revolucionarnim redovničkim pravilima možemo s pravom smatrati prvim sindikalcem kršćanske Europe: „Ora, labora, lege“ – moli, radi, uči – stalno preispituj svoj život.

Dobro isplaniran odmor nudi priliku za unutarnju sabranost, tišinu, zahvalnost, ali i pošteno preispitivanje svega što činimo. Samim tim što si „uvijek spreman“ i svima dostupan najviše štete najčešće činiš samom sebi. Stani na loptu. Odmori. Ne moraš sve sada. Neke stvari ne moraš nikako.

Ohani.