Stefan Kiechle: “Zloupotreba moći u Crkvi još je uvijek tabu.”

Budući da je pater Stefan Kiechle SJ jedan od pionira govora o problemu tzv. duhovnog zlostavljanja i zloupotrebe duhovne moći, odlučili smo upravo s njim razgovarati o toj spornoj temi. Također smo se dotaknuli Sinodalnog puta Crkve u Njemačkoj.

Stefan Kiechle (SJ) stupio je u isusovački red 1982., a za svećenika je zaređen 1989. Filozofiju i teologiju studirao je u Münchenu i Frankfurtu.  Doktorirao je na ignacijanskoj duhovnosti u Parizu 1994. Bio je magistar novaka od 1998. do 2007. te je dugo godina djelovao u studentskom pastoralu. Od 2010. do 2017. bio je provincijski poglavar Njemačke isusovačke provincije. Delegat je za ignacijansku duhovnost i glavni urednik teološkog mjesečnika “Stimmen der Zeit”.

Pater Stefan, Vi ste u Vašem mjesečniku „Stimmen der Zeit“ pisali o problemu duhovnog zlostavljanja i zloupotrebe moći. Ova vrsta zlostavljanja nije toliko skandalozna, ali je opet velik tabu. Zašto se o ovome još ne govori?

SK: Trenutno su djeca i mladi s razlogom u fokusu. Takvi su slučajevi zanimljiviji javnosti i ljudi u takvim situacijama s razlogom reagiraju emotivnije i brže. Budući da je riječ o onim najranjivijim skupinama, to je uvijek nevjerojatan skandal. No, kada je riječ o odraslima, svi u startu misle: “Ah, to su odrasli ljudi… Oni se sami mogu braniti.” S druge strane, odrasli ljudi neće tako lako priznati da su zlostavljani ili izmanipulirani. To je kod nas još uvijek znak slabosti. Vjerojatno je to razlog zašto je ova tema kod nas još uvijek tabu i zašto o takvim slučajevima ne želimo razgovarati javno.

U Hrvatskoj je prije dvije godine jedan mlađi svećenik pretukao stariju redovnicu, a ona ga je, unatoč svjedocima, branila. Možda u ovom slučaju i nije toliko naglašen sram koliko potreba da se pod svaku cijenu zaštite svećenici i Crkva.

SK: U pojedinim slučajevima zna doći do identifikacije žrtava sa zlostavljačima. Žrtva je često uvjerena da je ona kriva i da zlostavljač sve radi po pravilima. Ona je uvjerena da je on tako reagirao zbog njezinog ponašanja. Ljudi traže krivicu u sebi kako bi s jedne strane zaštitili zlostavljača koji je u religijskom kontekstu navodno “svet” te kako bi s druge strane istovremeno i zaštitili Crkvu od javnih napada. Da, tu je riječ o mehanizmu identifikacije sa zlostavljačem.

Meni je jasno da je definicija duhovnog zlostavljanja još uvijek nejasna. Najnovije promjene nekih paragrafa crkvenog zakona također govore o “ranjivijim odraslima”. Kako biste Vi otprilike definirali sam pojam “zlostavljanja odraslih osoba” u Crkvi?

SK: Do zlostavljanja dolazi kada jedna strana ima određenu poziciju moći i autoriteta u odnosu prema drugoj. Ona dakle ima izvjesnu moć nad drugom osobom na temelju crkvenog dekreta ili primjerice redovničke poslušnosti. Postoje situacije u kojima osoba s crkvenim autoritetom nažalost ne koristi ovu moć u dobre svrhe, kao što je npr. duhovno voditi jednu osobu ili motivirati je na dobro nego koristi ovu moć kako bi se u tom kontekstu naškodilo podređenoj osobi, redovito u korist onoga koji ima moć, a na štetu onoga koji je u podređenom položaju.

Poljski biskupi su nedavno donijeli službenu odluku  kako bi trebali izgledati profili njihovih klerika na društvenim mrežama. Mnogi svećenici se ne slažu s ovom odlukom te napuštaju društvene mreže. Ima li tu govora o zloupotrebi moći?

SK: Društvene mreže su nešto drugo. Kada govorimo o zloupotrebi moći ili autoriteta, onda konkretno mislimo na ljudske odnose. No, ako gledamo čisto analogno, onda da. Moglo bi se reći da u poljskom slučaju netko zloupotrebljava svoj položaj na štetu pojedinca kako bi štitio interese institucije.

Spomenuli ste primjer redovničke poslušnosti. Budući da sam i sam bio franjevac, naučen sam i odgojen tako da se u volji redovničkih poglavara uvijek ogleda Božja volja. Kako biti poslušan poglavarima, ali istovremeno opet sačuvati svoje dostojanstvo i slobodu odnosno spriječiti eventualnu zloupotrebu moći?

SK: Poznato nam je da sama riječ “poslušnost” dolazi od glagola “slušati” / “osluškivati”. Redovnici u svojoj zajednici nastoje osluškivati Božju volju. U dobrom bratskom ili sestrinskom odnosu u jednoj redovničkoj zajednici u tom procesu osluškivanja sudjeluju i poglavar i podređeni. Oni na ravnopravan način u ugodnom zajedničkom razgovoru nastoje razaznati što je Božja volja u određenoj situaciji. Dakle, zajedno. Mi, isusovci, to nazivamo “razlučivanjem duhova”. Bitno je da to čine zajedno. Poglavar vjerojatno ima bolji pregled stanja u provinciji ili zajednici i poznato mu je gdje su najveće potrebe, a vjerojatno zbog godina ima i veće životno iskustvo. Stoga bi podređeni mogao imati povjerenja da ga poglavar ispravno i pametno vodi i da možda jasnije i bolje osjeća Božju volju za njega. No, i sam redovnik treba reći što misli i osjeća. U zajedničkom razgovoru traži se najbolje moguće rješenje pa čak i konsenzus o tome što je najbolja opcija za tog mladog čovjeka u zajednici. Ako se ne može doći do konsenzusa, onda je potrebno nastaviti razgovarati i tražiti najbolje moguće rješenje ili pak potražiti savjet nekoga sa strane ili izvan zajednice. U konačnici podređeni ima povjerenje u poglavara da će on po svojoj savjesti donijeti najbolju moguću odluku i onda je i prihvatiti. Ovo, naravno, pretpostavlja i pouzdanje da poglavar zna što čini i da ima dobre namjere sa svojom subraćom ili podređenima.

Sve ovo što ste rekli zvuči u teoriji jako smisleno, ali praksa često nije takva.

SK: Da, to mi je jasno.

Što Crkva konkretno može učiniti da spriječi zlostavljanje odraslih ili duhovno zlostavljanje? Evo uzet ćemo primjer sakramenta ispovijedi. Sam ispovjednik lako može osjetiti koliko je izražena njegova (duhovna) moć u trenutku kada mu ljudi dolaze u potrebi pa čak i u očaju i traže konkretne savjete za prilično delikatne životne situacije. Svjesni smo da nisu svi svećenici toliko kompetentni da znaju sve o svemu. Kako zaštiti i svećenike i vjernike? Je li ovdje naglasak na razvijanju (samo)svijesti ili je nešto drugo u pitanju?

SK: Kada je riječ o svećenicima, poglavarima ili poglavaricama, ne trebamo ni napominjati da je u takvim situacijama jako bitna njihova vlastita duhovnost odnosno spoznaja da su oni sami prije svega u kontaktu s Bogom. I svijest da su oni tu ne zbog vlastitih interesa nego zbog ljudi koji im dolaze i traže njihovo vodstvo ili utjehu. Gledati njihovo dobro i – ono što je jako bitno – nipošto ne vezati ljude za sebe nego uvijek upućivati Bogu. Ja kao svećenik ili kao poglavar mogu razgovarati s ljudima i saslušati ih pa čak im dati savjet, ali nikako ih ne smijem emocionalno vezati za sebe. Moram ih pustiti odnosno otpustiti da se vežu za Boga, a ne za mene. Što se tiče same ispovijedi, u pravu ste. To je jedna nevjerojatno važna tema koja se kod nas često ignorira. U ovom slučaju je potrebno unutarnje obraćenje. Papa Franjo u kontekstu crkvenih reformi uvijek govori da se ne moraju nužno mijenjati strukture; ljudi se trebaju obratiti. Nijemci kao da to ne čuju pa stalno teže promjenama struktura. Kao da je sve u tome.

Kada ste već spomenuli Nijemce, strukture i potrebu unutarnjeg obraćenja, pisali ste dosta i o Sinodalnom putu. Je li Vam predstavlja problem, ako to malo prokomentiramo?

SK: Da, rado. Zašto ne?

Kod nas u Hrvatskoj Sinodalni put se često predstavlja kao nešto loše i pogubno za samu Crkvu.

SK: Kako se onda gleda na Sinodalni hod svjetske Crkve kojeg je započeo papa Franjo?

To je dobro. U nekim biskupijama je to važna tema na kojoj se ozbiljno radilo dok je u nekim biskupijama sve stalo na par informacija na službenoj web-stranici. Ali Franjina Sinoda načelno ne predstavlja problem koliko sam Sinodalni put Crkve u Njemačkoj. Ljudi kao da ne shvaćaju da su u sinodalnim raspravama u Njemačkoj sudjelovali neki od najvećih teologa našeg vremena. Ljudi kojima u životopisu nećemo naći manu. Ako se oni trude analizirati Crkvu, što je u tome loše?

SK: Da, tako je. U njemačkom Sinodalnom procesu su doista sudjelovali jako kompetentni ljudi. To se ne smije zanemariti.

No, Vi ste dobro naglasili odnos promjene struktura i unutarnjeg obraćenja u kontekstu crkvenih reformi. Koja je iduća etapa u Njemačkoj?

SK: Zamišljeno je osnivanje sinodalnih vijeća koja će nastaviti dalje razmatrati otvorena pitanja. I to smatram ispravnim i prijeko potrebnim. Jer to su pitanja i izazovi koji su bitni za današnje vjernike u Njemačkoj. Ljudi jednostavno žele raspravljati o nekim pitanjima. Jako je bitno što biskupi zajedno sa svećenicima, vjernicima-laicima i ostalim crkvenim zajednicama ravnopravno razgovaraju i traže nove mogućnosti. Ono što se meni posebno svidjelo je što su na velikim raspravama sudionici sjedili poredani abecednim redom, a ne hijerarhijski. To smatram ispravnim i potrebnim. Ali sada ostaje vidjeti kako će Crkva u Njemačkoj provesti te neke bitne odluke u praksi. To, naravno, neće ići brzo i ad hoc nego strpljivo i uvijek u razgovoru sa svjetskom Crkvom. Dakle, zamišljeno je da se sinodalni iliti zajednički put dalje nastavi.

Kako dalje s Rimom? Čini se da između većeg dijela njemačkih biskupa i Rima postoje izvjesna neslaganja. Je li to zbog komunikacije ili zbog različitih mentaliteta?

SK: Da, i meni se čini da je to problem komunikacije. Nekada se stječe dojam da ljudi u Rimu žive u svom izoliranom svijetu i da su uvjereni da znaju kako diše Crkva u svijetu. Ali oni stvarno ne poznaju situaciju u Njemačkoj. Kada razgovarate s ljudima i kršćanskim zajednicama u Njemačkoj, primijetit ćete da je sve to drugačije od onoga kako to sebi Rim često zamišlja. Rimljani ne shvaćaju da se Njemačka promijenila i sociološki, kulturološki, politički pa čak i crkveno. Oni kao da odbijaju to prihvatiti. Uvjereni su da trebaju nešto naređivati odozgo i da će se njihovim strogim naredbama nešto poboljšati i da će biti bolje i drugačije. Jer neće. Oni žele da biskupi i svećenici u svim mogućim gremijima donose najvažnije odluke, a ne shvaćaju da mi imamo sve manje svećenika. Stariji svećenici umiru, a sakramentalna struktura Crkve nije kao što je bila prije. Također ne treba zanemariti činjenicu da u Njemačkoj postoje mjesta, u koja svećenik dođe jednom godišnje. Trebaju li te zajednice živjeti samo od jednog susreta sa svećenikom u godini? Naravno da ne trebaju. Logično je da će kroz cijelu godinu raditi na svojoj duhovnosti i zajednički razvijati život zajednice. To što Rim ima određene ideje i vizije za Njemačku, ne znači automatski da je moguće provesti sve to praksi.

Da, u posljednje se vrijeme sve više naglašava da Crkva ne može funkcionirati bez svećenika. Je li to teološki još uvijek održivo?

SK: Prenaglašavanje uloge i identiteta svećenika potječe iz 19. stoljeća. To je plod Prvog vatikanskog sabora. Mi smo nakon Prvog imali i Drugi vatikanski sabor. Ali čini mi se da ponekad zaboravljamo da postoje dijelovi svjetske Crkve, u kojima uloga svećenika nikad nije bila prenaglašena. Primjerice Latinska Amerika. Tamo nema previše svećenika. Lokalne zajednice su bile prisiljene same osmišljavati svoj kršćanski život i liturgijska slavlja bez prisutnosti svećenika. I što je u tome loše? No, činjenica je da je potrebno neke stvari drugačije misliti kako bi i te zajednice bez zaređenih svećenika mogle slaviti euharistiju. Zašto ne bismo npr. redili starije i prokušane oženjene muškarce koji bi sa svojim zajednicama slavili svetu misu? Zašto ne bi mogle žene predslaviti euharistiju? Svjestan sam da to trenutno nije moguće u svjetskoj Crkvi, ali moramo Crkvu misliti drugačije na duže staze.

Što znači “na duže staze”? Koliko je godina u pitanju?

SK: Nekad je potrebna smjena cijele jedne generacije da bi došlo do promjena.

Teško se oteti dojmu da su pojedinim europskim zemljama bogoslovi i mladi svećenici često konzervativniji od svojih starijih kolega. Nisam nešto uvjeren da bi u takvom kontekstu moglo doći do promjena na “duže staze”.

SK: Da, to stoji. Ali takvi su u manjini. No stoji ta misao. Sve je veći broj mlađih svećenika koji traže utočište u tradicionalnijim oblicima crkvenosti koji im nude sigurnost i sklonište od modernog svijeta.

Pa sve je to legitimno, ali pitanje je koliko zatvaranje u rovove ima veze s kršćanstvom.

SK: Tako je.

Razgovarao: Dalibor Milas