Stipe Odak i Zoran Grozdanov: Iskustvo komšiluka inspirativno je i za drugačije promišljanje pojma zajednice

Fenomeni koji su svima bliski mogu postati most prema boljem razumijevanju teoloških principa. Primjerice, fenomen komšiluka u kontekstu Balkana ne označava samo “susjedstvo”, ta riječ nosi i određenu moralnu dimenziju brige prema bližnjima. Komšija je netko tko je poslan nama i kome smo mi poslani, iako je možda stranac, a ne dio rodbine. Zar to ne stvara asocijaciju na priču o dobrom Samaritancu koji pokazuje brigu prema ranjeniku iako s njim nema rodbinskih veza?, pitaju teolozi, urednici zbornika “Balkan Contextual Theology” (“Balkanska kontekstualna teologija”).

Stipe Odak, istraživač na Katoličkom sveučilištu Leuven u Belgiji i Zoran Grozdanov, profesor u Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu, urednici su zbornika “Balkan Contextual Theology” (Routledge, 2022.). U knjizi su zastupljeni tekstovi niza autora s prostora bivše Jugoslavije, a s Odakom i Grozdanovim razgovaramo o temama kojima se autori bave i važnosti drugačije primjene kontekstualne teologije na prostoru Balkana.

U zborniku su sadržani tekstovi teologa i znanstvenika humanističkih znanosti koji se dotiču teologije, ali i autora koji to nisu, primjerice književnika i novinara. Zašto vam je bilo važno uvrstiti i mišljenja ljudi koji nisu stručnjaci za teologiju?

Fenomen religije, religioznosti pa i promišljanja o njima ne samo da nisu vlasništvo strukovnih teologa već, kako se pokazalo i u ovoj knjizi, književnici, esejisti i drugi koji ne pripadaju teološkom cehu vrlo često pišu i promišljanju puno kvalitetnije od samih teologa. Ne treba zaboraviti da se teologija kao akademska disciplina nikada nije razvijala samo na temelju iskustva ljudi koji su bili “stručnjaci” za teologiju. Vjera pripada i iskustvima ljudi, a tko može o iskustvima i svakodnevici pisati bolje i nijansiranije od primjerice književnika?

Zašto je na prostorima kakav je Balkan važno primjenjivati pristup kontekstualne teologije i razlikuje li se on od ovdašnjeg dominantnog teološkog pristupa?

Naš je stav, a tu nismo nimalo inovativni, da su iskustva ljudi na periferiji drugačija od iskustva ljudi u središtu, ili da su iskustva ljudi u primjerice komunizmu drugačija od onih u liberalnim demokracijama. Zašto je kontekst toliko važan? Prvi razlog je osluškivanje potreba ljudi i vremena. Bez toga, teologija može vrlo lako postati irelevantna disciplina koja stvara ono što je najlakše, a ne najpotrebnije. A najlakše je producirati teologiju koja se čini “sigurna”, teologiju utemeljenju na uvježbanim frazama koje su možda i točne, ali ne proizvode nikakvu reakciju. Pritom se izostavljaju traume i boli ljudi koji doista traže teološki odgovor, pa zato i teološki radovi na našim prostorima disproporcionalno više obrađuju “standardne” teološke teme, dok se patnje i traume 20. stoljeća tretiraju na marginama. Zapadni Balkan jest na periferiji, on jest cijelo vrijeme u šizofrenoj situaciji između rigidnog ili pak “zdravog” nacionalizma i želje za pluralnim društvima i vrednotama. Čitavo je ovo područje snažno podleglo zovu nacionalizma koji su upisali u samu srž kršćanstva. Zbog toga je i dominantni teološki diskurs na Balkanu kontekstualan. No pitanje je što se uzima iz tog konteksta. Primjerice, još je prije par desetljeća veliki hrvatski sociolog religije Željko Mardešić pisao da kod nas zaista postoji kontekstualna teologija, čak i teologija oslobođenja, no ona se bazira na teologiji nacionalnog oslobođenja. Sve snage su se uprle u to da se i teološki opravda formiranje nacija-država, a posljedično tome i želja da u tim državama dominiraju religijske vrednote, od početka devedesetih s religijskim nacionalizmom, pa do dana današnjeg s religijskim populizmom. Među ostalim, namjera ove knjige je da te napore prokažemo, jer se iz teoloških krugova, osim šačice bosanskih franjevaca, skoro nitko time ne bavi na teološki način.

U uvodu navodite da je na ovim prostorima “konstantna upotreba religijskih simbola za političke interese” dovela do “sekularizacije religije i sakralizacije politike”. Možete li to elaborirati?

Dvosmjeran je to proces. Nije samo politika koristila religijske simbole, već je i religija vrlo često isporučivala svoje resurse kako bi se određena politika, u našem slučaju dominantno nacionalistička, pa i populistička, mogla oblikovati. Uzmite primjere od korištenja Alojzija Stepinca u političke svrhe s jedne strane, pa do korištenja političkih poluga moći da bi se neka “vjerska istina” pod krinkom “tradicionalnih hrvatskih vrijednosti i prirodnoga poretka” provela u djelo, poput referenduma o gej brakovima ili ratifikacije Istanbulske konvencije. U tom procesu, religija ne koristi svoje Bogom dane resurse, poput naviještanja evanđelja zarad preobrazbe pojedinca i njegova oslobođenja, već se koristi političkim sredstvima da bi uvela navodne vrednote Kraljevstva Božjeg na zemlji. I eto vam sekularizacije religije i sakralizacije politike. Nećemo se koristiti evanđeljem koje dovodi u pitanje strukture moći i dominacije, već ćemo ga koristiti da osnažimo strukture moći i dominacije. Politika neće biti područje borbe i zagovaranja za opće dobro, nego će biti arena za borbu za dobro većine, njihovog morala i sustava vrijednosti. S početkom devedesetih imali smo institucionalnu religiju koja je vršila društvenu, ali i političku moć, a danas imamo paracrkvene organizacije civilnoga društva koje čine to isto. Naravno, posljedica toga je duboka polarizacija društva, koja se provodi i u ime vjere, ali i, dugoročno, potpuni pad bilo kakvog crkvenog utjecaja na društvo, a bojimo se i na pojedince vjernike.

Spominjete “upadljivo odsustvo” teologije oslobođenja u ovoj regiji. Koja bi mogla biti njezina uloga u prevladavanju problema koji proizlaze iz etnoreligijskog pristupa kakav je na snazi unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj?

Teologija oslobođenja bi, kako joj i samo ime kaže, trebala ukazati na oslobođenje ljudi od raznoraznih prisila i dominacije. U nas, jedno od najdominantnijih sredstava prisile, koje uokviruje i fiksira ljude i zajednice u unaprijed zadan sustav vrijednosti, upravo se tiče te etnički i kulturološki shvaćene religije. Naravno, ne smijemo zaboraviti i pitanja socijalne nejednakosti koja je kod nas i veći gorući problem i tiče se svih, bez obzira na etničku, nacionalnu ili vjersku pripadnost. Ovo potonje tek čeka na dosljedan i kvalitetan teološki odgovor i nekakvo pružanje alternative, jer ti problemi zaista prolaze ispod radara vjerskih, a nažalost i teoloških elita. Usprkos zaista golemome bogatstvu socijalnog naučavanja svih religija, i to od “stoljeća prvog”, u nas je najvažnija tema postalo pitanje identiteta – nacionalnih, rodnih, manjinskih – i na ljevici i na desnici.

Što se etnoreligije tiče, tu su naše dominantne vjerske zajednice u zaista velikom problemu. Naime, još je krajem osamdesetih i u devedesetima ozbiljan ešalon hrvatskih teologa, poput Živka Kustića, Drage Šimundže i mnogih drugih, a na tragu pape Ivana Pavla II., počeo govoriti da se Krist, pa onda i Crkva, utjelovljuje, inkulturira u narod. No taj su narod izričito razumijevali kao etnos, obilježen zajedničkom kulturom, jezikom, tradicijom. Time su oni ne samo artikulirali duh vremena, već su ga i teološki utemeljivali, dajući etničkoj pripadnosti sustav vrijednosti koji je bitno razdvaja od drugih etničkih pripadnosti i nacija. Što tu neka hrvatska teologija oslobođenja može učiniti? Prije svega, treba dekonstruirati čitav narativ koji je područje vjerničkoga i kršćanskoga smjestio u etničke i nacionalne kategorije. To je i ozbiljan teološki rad. A potom artikulirati teologiju koja se obraća i formira slobodnoga pojedinca koji u svojoj slobodi odabire vrednote, vjeru i pripadnost, a ne da je njima zarobljen. I u toj slobodi prepoznaje mnoga ograničenja, socijalna, nacionalna u ime kojih mnogi bivaju isključeni i koja se trebaju promijeniti.

Jedna cjelina knjige bavi se “bolnom sponom” religije, nacije i nasilja, koju nazivate i bermudskim trokutom jer u njemu “iščezava teološka nada”. U knjizi pišete i da se ta osovina “poput literarne traume” provlači i ostalim tekstovima, bez obzira na njihovu temu. Što to govori o načinu na koji se religija institucionalno interpretira na ovim prostorima?

Kada smo počinjali osmišljavati strukturu knjige, željeli smo da tema politizirane teologije ne bude dominantna. Iako je to važna tema, bilo bi krivo svesti čitavo religijsko iskustvo ovih prostora samo na tu sponu religije, etnonacionalnog identiteta i politike. Na kraju se ispostavilo da kroz tekstove, iako su pisani na različite teme, upravo ta spona neprestano dolazi na površinu. Stoga smo je interpretirali poput traume koja se vraća bez obzira na želje pojedinca. U skladu s tim, najbolji način da se trauma “liječi” jest da se artikulira, pa smo u konačnici i dobili dosta tekstova koji se njome bave. Pritom, željeli smo se oduprijeti tome da ta trauma potpuno dominira knjigom, jer previše fokusa na nju ima upravo efekt “bermudskog trokuta” u kojem sve druge teme nestaju bez traga. Stoga u konačnici, prema našem mišljenju, imamo izbalansiranu knjigu koja ne zapostavlja traumu politizirane teologije, ali je jednako tako ni ne privilegira. Gledano s institucionalnog aspekta teologije, to zapravo više govori o stranim publikacijama o teologiji na Balkanu, koja je gotovo uvijek svedena samo na tu usku vezu nasilja-identiteta-teologije, što ne odgovara stvarnosti. Posljedično, željeli smo proširiti i govor o balkanskom teološkom iskustvu na druge teme koje su gotovo u potpunosti zapostavljene.

U kontekstu ratnih trauma i njihovih religijskih interpretacija autori se bave konceptima kao što su “produženo žalovanje” (Jadranka Brnčić), zlopamćenje (Ivan Šarčević) i mogućnost odnosno dobrobiti odsustva (povijesnog) pamćenja (Miroslav Volf). Kakva je veza između ovih kolektivnih psiholoških procesa i religije odnosno vjerskih institucija?

Ukoliko promatrate temelje religije, vidjet ćete da se oni oslanjaju upravo na sjećanje i važnost sjećanja. Teološke tradicije, u pravilu, ne nastaju kao doktrinarni tekstovi. Uzmimo kršćanstvo kao primjer. Život, smrt i uskrsnuće Isusa Krista najprije su živjeli u sjećanju ljudi i tek su kasnije nastali sveti spisi Novog zavjeta. Sjećanje je, samim time, iznimno važna teološka tema. Sjećanje se stvara unutar kulture sjećanja, kojoj teologija može doprinijeti. Jednom kada pojedinci ili zajednica prožive traumu, nastaje niz pitanja: kako tu traumu izreći, kome je reći, kako je prenijeti djeci, kako s njom živjeti, trebamo li je se konstantno prisjećati, trebamo li je institucionalizirati itd. Odgovori na ova pitanja nisu nimalo samorazumljivi ni neutralni, stoga oni, kao što ističe Miroslav Volf, traže teološki doprinos. Sličan je slučaj s fenomenima zlopamćenja i produženog žalovanja. Autori u ovom zborniku pronalaze način na koji teološka iskustva mogu pomoći da se ti fenomeni bolje razumiju i adekvatnije tretiraju.

Posljednja cjelina knjige posvećena je specifičnim elementima balkanskih kultura kao što su palanka i komšiluk, inat i sevdalinka. Kakvu ulogu u multietničkim i multireligijskim sredinama igraju ovi pučki fenomeni i kakva je uopće njihova vjerska dimenzija?

U trećem dijelu knjige upravo najviše ističemo taj inspirativni aspekt konteksta. Fenomeni koje ste spomenuli su svima bliski i jasno razumljivi, ali oni na prvi pogled nemaju nikakvu teološku važnost. Mi smatramo drugačije, da upravo takvi fenomeni koji su svima bliski mogu postati most prema boljem razumijevanju teoloških principa. Uzmimo primjerice fenomen komšiluka. On u kontekstu Balkana ne označava samo “susjedstvo” kao takvo. Ta riječ nosi i određenu moralnu dimenziju brige prema bližnjima, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. Komšija je netko tko je poslan nama i kome smo mi poslani, iako je možda stranac, a ne dio rodbine. Zar to već samo po sebi ne stvara asocijaciju na priču o dobrom Samaritancu iz Novog zavjeta koji pokazuje brigu prema ranjeniku iako s njim nema rodbinskih veza? Zar nas iskustvo komšiluka ne inspirira da sam pojam “zajednice” promislimo na drugačiji način? Ako idemo korak dalje i razmišljamo o eshatonu i vječnoj zajednici, koju metaforu za nju možemo koristiti, onu susjedstva ili komšiluka? Sevdalinka pak, na sličan način, povezuju ljude različitih pozadina kroz iskustvo glazbe i patnje u jednu zajednicu. Iako različiti, pa čak i slučajni prolaznici, ljudi koji pjevaju istu pjesmu postaju zajednica koja se razumije. Nije li to dobar način da pokažemo kako “stranci” mogu postati bliski ukoliko uspiju artikulirati zajedničke boli i radosti? Ukratko, krećući od svakodnevnog i bliskog, narativ kontekstualne teologije se razvija prema “tradicionalnim” teološkim temama objave, moralnog života i spasenja, koje se onda mogu lakše razumjeti kroz bliske metafore i u svjetlu življenog iskustva. Kontekst time ne determinira značenje teologije, ali je familijarizira i čini bliskom.

Tena Herceg Ι Novosti

Stipe Odak i Zoran Grozdanov: Iskustvo komšiluka inspirativno je i za drugačije promišljanje pojma zajednice – Portal Novosti