Što nakon smrti?

Danas ne možemo ne postaviti si pitanje: što dolazi poslije smrti?

Uskličnik, točka ili pak upitnik? Drugačije postavljeno pitanje, što ostaje? Život, smrt, uskrsnuće mrtvih ili vječnost? Je li čitav proces od života i smrti jednostavno samo jedan uhodani redoslijed: život, smrt i vječni život?

Smrt i život nisu djeljivi: život i smrt ne dolaze samo jedno nakon drugoga nego se čak isprepliću.

Jeronim je jednom napisao da mi, ljudi, bivamo rođeni kao oni kojima je umrijeti.

Zemaljska smrt čeka sve nas. I to bi, po logici stvari, trebalo imati za posljedicu da se odgajamo i da druge odgajamo ne samo za život nego i za smrt. To nije morbidno ponašanje nego je to odgovorno življenje. Upravo u ovo vrijeme, kad se prisjećamo naših preminulih, postaje nam kristalno jasno da je zemaljska smrt neizbježna. Jer, usred života, okruženi smo smrću. I što onda dolazi poslije smrti? Nakon smrti dolazi dvotočka. Dvotočka, naime, nije završni znak, interpunkcija svršenosti, nego označava prijelaz, dvotočka nešto naviješta, slijedi, dakle, nastavak.

Danas slavimo sve svete, a sutra dušni dan. Osobno ponekad stječem dojam kao da blagdani Svi sveti i Dušni dan pripadaju onim crkvenim svečanostima koje su obdarene izrazitim otuđenjem.

Blagdan Svih svetih pati od pretjeranog uveličavanja, a Dušni dan pati od pretjeranog umanjivanja.

Pretjerivanje kod Svih svetih događa se kad se pod svetima isključivo podrazumijeva savršene, neiskušane, kreposne heroje dok se na Dušni dan govori o mrtvacima kao siromašnim, čak jadnim dušama te se izražava tuga zbog njihove smrti.

Svi sveci, premda su u svom životu ostvarili neka velika djela, svi su oni započeli u tišini svog srca i u skrovitosti male ljubavi, u jednostavnosti svakodnevnog, u borbi oko jednostavnih, malih stvari života. Sveci su voljeli svakodnevicu i svjesno su je živjeli, jer su znali da se Bog nalazi usred nje. Znali su da nijedan čovjek nije uistinu svet, stoga su u svojoj vlastitoj nesavršenosti dali sve od sebe, dali su najbolje od sebe.

Projekt svetosti nije za tzv. perfektne kršćane nego za sve nas. Ovaj nas projekt ne izbacuje iz svakodnevice naše ljudskosti i kršćanstva, već nas dovodi u središnjicu istih. Stoga na poseban način želimo se sjetiti svih nekanoniziranih svetaca, onih koji nemaju svoje oltare. Svih onih svakodnevnih svetaca koji neprimjetno prolaze pored, odnosno uz nas.

A biti svet nije ništa apstraktno, svima nama daleko ili strašno. Biti svet nije privilegija rijetkih nego pravo i obveza svih nas.