“Što nam je činiti?”: Ivanov odgovor koji mijenja perspektivu

“Iznenaditi samoga sebe ono je što život čini vrijednim življenja,” napisao je Oscar Wilde.

Pronašao sam taj aforizam prošlog prosinca, baš u onim danima kada su božićne lampice već izgubile svoj sjaj, a godina se povlačila u melankoliju prijelaza. I, neobično, pratio me kroz cijelu 2024., poput tihog podsjetnika da najveća otkrića često leže tamo gdje ih najmanje očekujemo. Sada, dok građanska godina tone u povijest, a crkvena nas s Adventom uvodi u ritam iščekivanja, Wildeova misao poprima novu dimenziju. Nije li upravo to bit Adventa – ne samo pasivno iščekivanje, već i spremnost na iznenađenje koje mijenja sve? Advent je, na kraju krajeva, poziv na suočavanje – i sa sobom i sa svijetom.

U tom duhu preispitivanja i traženja promjene, Ivan Krstitelj postaje figura koja nas poziva da prekinemo šutnju i započnemo konkretno djelovanje. Ivan Krstitelj – glas vapijućeg u pustinji, ali i glas koji razbija pustinju u nama. Evanđelisti ga opisuju sa škrtošću koja graniči s poetikom, a ipak dovoljno snažno da nas uzdrma. Njegova publika – okupljeni narod – postavlja pitanje koje bi lako moglo završiti u nekom antičkom filozofskom traktatu: „Što nam je činiti?“ Jednostavno, ali razoružavajuće. Ovo pitanje, upućeno Ivanu, nije akademsko; ono traži odgovore koji će nas podići s kauča. Ono traži djelovanje.

Luka, majstor naracije, donosi tri skupine ljudi koji dolaze Ivanu tražeći odgovore. Tri skupine, tri priče, ali isti problem: kako se nositi s vlastitim životom? Svatko od njih dolazi s različitim bremenima, ali svi dijele isto: čežnju za smislom i pravdom.

Prva skupina nije posebno definirana, što znači da ona vjerojatno obuhvaća sve ljude. Ivanova poruka toj skupini nije ni pompozna ni komplicirana: trebamo dijeliti s drugima ono što posjedujemo. Nitko od nas neće preživjeti ovaj život. Na kraju života nećemo ponijeti ništa osim onoga što smo nesebično darovali – materijalno, ali i nematerijalno: pažnju, ljubaznost, zahvalnost.

Druga skupina su carinici. Svojevrsni anti-junaci biblijske naracije. Za farizeje, carinici nisu samo grešnici – oni su institucija grijeha. Ali Ivan ih ne poziva na pokajanje kakvo bismo očekivali. Ne govori im da napuste svoju profesiju, nego da budu pravedni. Da uzimaju samo ono što im pripada. Nema moraliziranja, nema ukora – samo praktičan savjet. No, ovdje Ivan postaje subverzivan. No, nije li to poziv na moralnost unutar nemoralnog sustava? Nije li to, zapravo, poziv da se sustav preokrene iznutra? Ivan Krstitelj nas podsjeća da pravednost nije samo moralni ideal, već konkretna odluka u svakodnevnom životu – u načinu na koji se odnosimo prema drugima i kako koristimo svoju moć.

Treća skupina? Vojnici. Ako su carinici simbol pohlepe, vojnici su metafora za moć. Pripadnici Herodove vojske, dakle, „oni drugi“ – stranci, nevjernici, možda čak neprijatelji. Ivan od njih ne očekuje da promijene svoj identitet ili zanimanje, već način na koji se odnose prema drugima – jer pravednost nije uvjetovana pripadnošću, već djelovanjem. Što im Ivan kaže? Da budu zadovoljni plaćom. Da ne iznuđuju i ne kamatare. Ni traga propovijedi o „pravoj vjeri“ ili „čistom narodu“. Ivanov je poziv daleko radikalniji – poziva ih da u svojoj svakodnevici biraju pravednost. Da ne budu zlostavljači. Da ne pretvaraju moć u nasilje.

Što iz današnjeg evanđelja možemo uzeti za svoj život? Ivan, slično kao i Isus kasnije, ne moralizira. Njegovi odgovori nisu teorijski traktati – oni su priručnici za preživljavanje ljudskosti. Nema osuđivanja, nema velikih riječi. Samo poziv: dijelite, djelujte, budite pravedni. I, možda najvažnije, vidite Božje lice u bližnjemu. Čak i ako je taj bližnji carinik. Ili vojnik. Ili, vidjet ćemo kasnije u Isusovim susretima, prostitutka.

Evanđelje nas uči snazi iznenađenja. Zakej, oličenje pohlepe, nalazi milost i postaje velikodušan. Bolesna žena pronalazi novu snagu. Učenici, zarobljeni svojim predrasudama i očekivanjima, prepoznaju Mesiju koji ih iznenađuje na svakom koraku. Ako doista želimo promjenu, moramo prestati čekati pomoć izvana. Promjena počinje iznutra – u hrabrosti da se suočimo s vlastitim iluzijama i prijeđemo iz pasivnosti u djelovanje.

I na kraju, nije problem što mi nemamo odgovore. Problem je zapravo u tome što se bojimo vlastitih odgovora – jer nas tjeraju preispitati svoje sigurnosti, rutine i privilegije. No prava prijetnja nije u tim odgovorima – prava prijetnja leži u šutnji. Šutnji koja nas čini suučesnicima u nepravdi. Advent nas poziva da budemo glas koji prekida šutnju – ne zbog revolucije izvana, već zbog revolucije unutar nas samih. Možda je vrijeme da prestanemo bježati – od svojih pitanja, svojih odgovora i, konačno, samih sebe.