Što papa Franjo misli pod “Crkvom za sve”?

Rimski pontifeks sve češće govori o inkluzivnoj Crkvi.

Papa Franjo propagira Crkvu otvorenih vrata “za sve”. Nedavno je malo konkretnije objasnio što zapravo misli pod tim. Iako će njegove ideje o “otvorenoj Crkvi” pojedine možda iznenaditi, onaj tko poznaje katolički žargon lako će ih dekodirati i neće se previše šokirati.

“Todos! Todos! Todos!” (“Svi! Svi! Svi!”) odjekivalo je Lisabonom i Fátimom. Papine riječi na Svjetskom danu mladih ostavile su dojam i na mlade i na predstavnike medija iz cijelog svijeta. Ovo nije prvi put da je “nositelj nade” s drugog kraja svijeta poželio otvorenu Crkvu. Nije nikakva tajna da papa Franjo za takve izjave redovito dobiva s jedne strane aplauz na trgovima i prostor u informativnim emisijama mainstream medija, a s druge strane i kolutanje očima u katoličkim reakcionarnim krugovima.

Javno je mnijenje da stari papa konačno unosi dašak svježeg zraka u ovu mizoginu, homofobnu i okoštalu instituciju. Sve je više onih koji smatraju da papa Franjo priprema put za jedan novi i uključiviji pristup u Crkvi te pritom navijaju i pozivaju se na Svjetsku sinodu.

Oni drugi u Franjinim riječima već vide početak matrijarhata u Crkvi s obaveznim duginim bojama nad Petrovim grobom i potiho priželjkuju kraj Franjinog “horor pontifikata”.

“Crkva je tu za sve”, opetovano naglašava Franjo, pozivajući svoje slušatelje da s njim ponove te riječi. No, jesu li „svi“ zadovoljni ovim pozivom ili ne?

Na svojoj famoznoj “letećoj konferenciji za novinare” Franjo je u avionu objasnio što on zapravo misli kada govori o “Crkvi za sve”. Na upit njemačke dopisnice Anite Hirschbeck kako objasniti očiti nesklad između tvrdnje da je Crkva otvorena svima i činjenice da u njoj nemaju svi ista prava i mogućnosti, „u smislu da primjerice žene i homoseksualci ne mogu primati sve sakramente“, Franjo je održao lekciju iz katoličkog „novogovora“.

Participacija, spol i seksualnost

Naravno da je Crkva otvorena svima, ponovno je naglasio Papa. No, kada ste u njoj, onda trebate slijediti pravila koja vrijede unutar Crkve. Papa pod tim misli, između ostalog, na mogućnosti participacije u Crkvi, koje su povezane s ređenjem, a time i spolom, kao i za Učiteljstvo jedini dopušteni oblik življene seksualnosti: između muškaraca i žene te u braku.

To što ne mogu svi sudjelovati u svim sakramentima na isti način ne predstavlja za Papu problem. „Ako netko ne može pristupiti sakramentima, to ne znači da je Crkva zatvorena. Svatko susreće Boga na vlastitom putu u Crkvi, a Crkva je majka, prima svakoga i vodi ga njegovim putem.“

Međutim, postoje ljudi koji to ne razumiju i koji smatraju da se moraju ispuniti određeni uvjeti kako bi se postalo dijelom Crkve, rekao je Papa. Primijetio je da postoji određeni pogled koji ne shvaća Crkvu kao majku nego je zamišlja kao neku vrstu „tvrtke“.

Crkveni poglavar oštro odbacuje ovu ideju kao herezu. Takva slika svodi Crkvu samo na zemaljsku logiku. No, Crkva je više od toga.

Pontifeks dodaje da svi oni koji su u Crkvi trebaju hoditi putem (koji im je Učiteljstvo namijenilo) i to bez velike galame.

Inkluzivnost Papine slike Crkve završava dakle iza crkvenih vrata. Papa tako argumentira važećim paragrafima kanonskog prava, koje naglašava da među svim katolicima postoji istinska jednakost “upravo po njihovu preporođenju u Kristu”, „prema kojoj svi, svatko prema svojem položaju i službi, sudjeluju u izgradnji Kristova Tijela“.

Franjina vrata „otvorena za sve i svima“, koja se nalaze između dva paragrafa iz crkvenog zakona, srž su katoličkog govora o dostojanstvu i jednakosti. Jednakost u dostojanstvu – koje se temelji na krštenju, a ne na ljudskosti – opravdava načelnu otvorenost Crkve prema “svima”. No ovdje je bitno naglasiti da iz ovoga ne proizlazi zahtjev za jednakopravnom participacijom – i upravo ovdje leži zamka krivovjerja na koju je iznad oblaka ukazao Papa.

Ovaj crkveni pojam „jednakosti u dostojanstvu“ nipošto se ne smije brkati s pojmom jednakosti u modernim državama. Dok jednakost na temelju dostojanstva u demokratskim državama vodi pravnoj i političkoj jednakosti, Katolička crkva ima nešto drugačiji pogled.

Ovo donekle objašnjava zašto Papa može govoriti o temeljnoj otvorenosti Crkve prema „svima“ te u istoj rečenici uputiti žene na njihovo mjesto u crkvenim klupama, a da pritom ne bude sam sebi proturječan.

Isto tako, njegova presuda da homoseksualci nemaju pristup svećeništvu jer ne mogu živjeti čedno (Franjina izjava iz knjige-interviewa iz 2018.) također se uklapa u njegovu ideju inkluzivne Crkve, kao i činjenica da se na Svjetskoj sinodi može o svemu raspravljati. No, ključno za raspravu je samo ono što je prema Franji kompatibilno s crkvenim sustavom.

Pravedna i nepravedna diskriminacija

Paragraf iz Katekizma koji govori o homoseksualnosti je najbolji primjer. U paragrafu 2358. Katekizma Katoličke crkve iz 1992. stoji: “Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije.” U logici koja vrijedi kod crkvenih službenika razlikuje se pravedna i nepravedna diskriminacija. Svatko tko koristi ovaj prethodni citat kao kriterij inkluzivne Crkve (“on ne osuđuje”) mora se suočiti s pitanjem što je za njega ili za nju pravedna diskriminacija. Slično bi se moglo reći i za žene.

Crkvena reinterpretacija riječi kao što su “svi”, “svima” te pozivanje na “istinsku jednakost” i „suradnju“ dolaze iz identične kutije crkvenih trikova. Ovako se kod svih onih koji su odgojeni u liberalno-demokratskom duhu potpiruju neke nade, koje se potom razbijaju upućivanjem na viša znanja i uvide.

Benedikt Heider / katholisch.de