Stručnjak za običaje: Ivanje je i kršćansko i pogansko

Ivan Krstitelj je prema tradiciji bio šest mjeseci stariji od Isusa, zbog čega se njegov rođendan slavi velikom svetkovinom 24. lipnja. No, iza ovog dana skriva se još mnogo toga, smatra povjesničar i stručnjak za običaje i tradiciju iz Braunschweiga Gerd Biegel.

Dan uoči svetkovine rođenja sv. Ivana Krstitelja, to jest 23. lipnja uvečer, uvriježen je običaj paljenja vatre. Kod nas je ovaj običaj poznatiji i kao „Ivanjski krijesovi“. Riječ je zapravo o pretkršćanskom narodnom običaju koji pripada ciklusu običaja vezanih uz zimski i ljetni suncostaj, te proljetnu i jesensku ravnodnevicu. Ivanjski krijesovi vezani su uz žetvene običaje i početak ljeta. Kasnije su se ovi narodni, nekoć poganski običaji, povezali s blagdanom rođenja sv. Ivana Krstitelja, kojemu je dan i najviši mogući liturgijski stupanj, a time i naročita važnost u ciklusu liturgijske godine.

Profesore, 24. lipnja je dan sv. Ivana. Danas svetkujemo rođenje „prvog kršćanina“ Ivana Krstitelja. Tko je bio taj čovjek i zašto je današnji „njegov“ dan?

Biegel: Ivan Krstitelj se smatra jednim od najutjecajnijih proroka s početka prvog stoljeća naše ere. Uostalom, on je čovjek koji je krstio Isusa u Jerihonu, na rijeci Jordan, današnjoj graničnoj rijeci između Izraela i Jordana. 24. lipnja slavi se kao njegov rođendan jer Lukino evanđelje daje naslutiti da je Ivan bio šest mjeseci stariji od Isusa. Dakle, rođen je šest mjeseci prije Badnjaka. Svako krštenje koje se danas obavlja na neki način podsjeća na Isusovo krštenje, što potvrđuju riječi: “Kršteni ste u ime Kristovo.” Budući da jedva da je bilo koji drugi datum tako blisko povezan s krštenjem, mnoge župe sve više slave krštenja na Ivanje. Često se to ne događa na krsnom zdencu u crkvi, nego kao nekoć sam Ivan Krstitelj: u prirodi, primjerice na rijekama ili jezerima.

No, izvorno Ivanje ili Ivandan uopće nije bio kršćanski datum. Što se to nekad točno slavilo i kako je došlo do kristijanizacije ovog datuma?

Biegel: Dan sv. Ivana je zanimljiv datum.

On je u isto vrijeme i kršćanski i poganski. Ova svetkovina nastala je iz starog festivala Kelta i Germana te se tada obilježavao ljetni solsticij, kada Sunce doseže svoju najvišu točku na sjevernoj hemisferi. Ovo je najkraća noć u godini. Na ljetni solsticij, vjerovali su Germani, Odin, otac bogova, sišao je na Zemlju da blagoslovi nju i njezine žetve. Kršćani su jednostavno preuzeli festival, koji je bio čvrsto usidren u tradiciji, i zadržao mnoge od izvorno poganskih rituala. Više se nije obožavao Odin, već “donositelj svjetla” Krist. Moć sunca na ovaj dugi dan pojačavala se i produžavala u mraku “ivanjskom vatrom”, vatrometom ili krijesovima. Pepeo se zatim raspršivao po poljima – za zaštitu od demona i za bolje žetve. U mnogim se regijama, poput Skandinavije i baltičkih država, ivanjsko ljeto slavi i danas. Snažna tradicija također se razvila u nekim regijama Njemačke, na primjer u planinama Gornjeg Harza. Dok je vjerojatnije da će poganska tradicija imati utjecaja u skandinavskim zemljama, festivali u ostatku Europe nastoje se povezati s njihovom kršćanskom transformacijom.

Osim svjetla i vatre, na Ivanje posebnu ulogu ima i voda. Odakle vode u ovoj priči?

Biegel: Iz perspektive kršćanske noći, radi se, naravno, o vodi krštenja.

Ali čak su i Kelti i Germani ovom životvornom elementu pridavali posebno ritualno značenje i odavali mu počast u Ivanjskoj noći. Tiho noćno kupanje trebalo bi unaprijediti zdravlje i zaštititi ljude od zlih utjecaja. Festivali fontana, koji su još uvijek rašireni u nekim regijama Njemačke, također imaju drevne, pretkršćanske korijene. Kićenjem bunara i izvora cvijećem i voćem te njihovim blagoslovom odavala se čast bitnoj osnovi života. Osim toga, nekim se izvorima pripisivao čudotvoran učinak. Njihova je voda liječila od bolesti, štitila od “urokljivog oka”, a prema starim predajama u njoj su čak obitavali duhovi.

Daniel Behrendt (epd) / Katholisch.de