“Šutnja”: Shūsaku Endō i Martin Scorsese

“(…) Ali naš Gospodin nije šutio. Čak i da jest, moj život govorio bi o njemu sve do dana današnjeg.” “U šutnji sam čuo tvoj glas.”

Prvotna namjera ovog teksta bila je pokušaj prenošenja iskustva čitanja romana „Šutnja“. Prva navedena rečenica i jest iz istoimenog roman japanskog pisca Shusakua Endoa, objavljenog godine 1966-e. Druga je mala, ali značajna, nadopuna na tu rečenicu iz filma Martina Scorsesea istoga naslova, koji je u kinima igrao 2016. I dok knjiga kraj ostavlja kudikamo otvorenim, film završava kao ispovijest vjere njegovog redatelja, koji na kraju čak ostavlja posvetu kršćanskim misionarima u Japanu.

Shusaku Endo je japanski pisac iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata. Ta generacija pisaca je poznata i kao „Treća generacija“. Endo je za svoj književni rad nekoliko puta nominiran za Nobelovu nagradu, koju nikada nije dobio navodno zbog svog romana „Skandal“ iz 1986., koji su neki od članova komisije smatrali pornografskim.

Roman „Šutnja“ opisuje razdoblje progona misionara u Japanu, koje je uslijedilo nakon godina uzleta još od vremena Franje Ksaverskog. Središnji lik romana je isusovac Sebastian Rodrigues koji, s jednim bratom iz družbe, odlazi na tajnu misiju u Japan. Razlog njihovog odlaska je dvoznačan. Prvi je svakako naviještanje kršćanske poruke, a drugi je traženje odgovora na glasine koje su kružile o njihovom nekadašnjem učitelju Ferreiri, prema kojima je on otpao od vjere.

Roman bismo ugrubo mogli podijeliti u tri dijela. Prvi dio bi se odnosio na kratak uvod i epistolarni opis puta misionara u Japan i njihovog djelovanja do zarobljavanja, iz perspektive Rodriguesa. U drugom dijelu čitatelj radnju promatra kroz oči neovisnog naratora, da bi u trećem dijelu, koji je ujedno i poduži epilog, ponovno nastupio epistolarni opis trećih aktera.

Stilski je roman u krugu moderne proze, koja je pisana kratkim i jezgrovitim rečenicama. Roman prije svega prenosi psihološko stanje Rodriguesa, koje se odražava i na opise okoline koja odgovara njegovom nutarnjem raspoloženju. Tako Sunce nekada biva prekrasno, dok je drugi put nemilosrdno, ovisno o raspoloženju glavnog lika. I u opisu misijskog djela isusovačkih svećenika izmjenjuju se romantizirani prikazi ljepote evanđeoskog navještaja, i njegovog blagotvornog utjecaja na potlačeno lokalno stanovništvo, nasuprot paranoičnoj atmosferi skrivanja od progonitelja.

Ukratko, roman ni u kojem slučaju nije jednostran niti jednostavan. Složenost građe i ozbiljnost spisateljskog pristupa se ponajprije može iščitati iz pažljivog opisa tipično isusovačke duhovnosti koja je jedno od temeljnih obilježja Rodriguesa. Njegovo neprestano korištenje citata iz Evanđelja i njihova primjena na situacije u kojima se nalazi, istodobno podsjeća na izreku Ignacija iz Loyole da je potrebno u svemu tražiti Boga i na jednu od metoda njegovih duhovnih vježbi koja zahtjeva uživljavanje u scene i likove iz evanđelja. Liam Neeson se u tom kontekstu prisjetio kako mu je jednom prilikom neki svećenik rekao da su i najpoznatije glumačke vježbe, koje je osmislio ruski kazališni redatelj Konstantin Stanislavski, inspirirane ignacijanskim duhovnim vježbama.

Sav taj trud oko vjerodostojnog prikaza isusovačke duhovnosti, kao osnove na kojoj je izgrađena karakterizacija likova, služi kao priprava za kušnju u kojoj će akteri romana naći suočeni s progonima u Japanu. Endo kroz roman problematizira misije kao jedno od sredstava kolonizacije i kulturne hegemonije Zapada nad Istokom, s druge strane ne dovodeći u pitanje iskrene namjere misionara i njihovu želju za dobrom onih među kojima djeluju. Takav uravnotežen pristup se nastavlja kroz cijeli roman, tako da u konačnici čitatelj ne može jednoznačno odabrati stranu u tom sukobu. Roman pitanje mogućnosti inkulturacije kršćanstva u Japanu ostavlja otvorenim.

Drugi sloj sukoba i kušnje jest puno osobniji i naoko intividualniji (ovdje individuu i osobu ne promatramo kao pojmove jednakog značenja). On se tiče Rodriguesove krize vjere prouzrokovane Božjom šutnjom. Tekst je prepun impresivnih opisa razarajuće težine Božje šutnje pred zlom u svijetu. Ta šutnja u pitanje dovodi i smislenost mučeništva. To se pitanje smislenosti i opravdanosti patnje oslikava kroz odnos oca Rodriguesa i otpalog kršćanina i opetovanog izdajice Kichijira. Na jednom mjestu Kichijiro postavlja zastrašujuće pitanje: „Iako me stvorio slabim, Bog od mene traži da oponašam snažne. Nije li to nerazumno?“. Ranije u knjizi Rodrigues o sličnim Kichijirovim riječima razmatra ovako: „Pomišljam na to da te besmislene riječi jednog kukavice jednostavno zaboravim; a ipak, zašto ovaj plačni glas probada moje grudi poput najoštrije igle, zadajući mi nepodnošljivu bol? Zašto je naš Gospodin ovim strašnim mukama i progonima kaznio uboge japanske seljake? Ne, Kichijiro je pokušao izraziti nešto sasvim drugo, nešto još odvratnije. Božju šutnju. Dvadeset godina prošlo je otkad su počeli progoni, crna japanska zemlja natopljena je jadikovkama tolikih kršćana; crvena svećenička krv obilno je potekla, zidovi crkava su se urušili; a usprkos tim strašnim i nemilosrdnim patnjama prinošenim kao žrtva njemu, Bog je i dalje šutio. U pozadini plačnog Kichijirova pitanja ležao je taj problem.“

I dok se radnja razvija i muke japanskih kršćana i njihovih misionara postaju snažnije a tjeskoba sve nepodnošljivija, Endo kroz riječi Rodriguesa produbljuje iskustvo Božje šutnje.

„(…) Bog, dok ljudi uzdižu svoj glas u patnji, ostaje prekriženih ruku, šutljiv.“ „Kao i ovo more, Bog je šutio. Njegova je šutnja trajala i dalje.“ „Pa ipak, sada, nakon što se dim već počeo dizati nad opustošenom zemljom, a plodovi drveća bujaju još uvijek nezreli, trebao je reći barem jednu riječ tim kršćanima.“ „Gospodine, zašto šutiš? Zašto uvijek šutiš?“ „Ali, more je ostajalo hladno, a tama je i dalje tvrdoglavo odjekivala šutnjom.“ „Unatoč svemu, neprekidno šutiš.“ Ne bi smio vječno šutjeti.“

Ovo su samo neke od rečenica o šutnji, i one se kao zlatna nit protežu kroz cijeli roman, koje lagano doprinose težini dvojbe pred kojom se nalaze likovi i čitatelj.

Ostatak radnje je ovdje bolje ne iznositi. Ona kulminira s izborom pred koji biva stavljen otac Rodrigues. Nećemo iznositi detalje, ali mogli bismo ga predstaviti kao pitanja. Je li moguće da je ponekad jednini način da se Boga slijedi taj da ga se čovjek odrekne? Može li u nekim situacijama jedini način življenja vjere biti odricanje od nje?

Roman Shusakua Endoa ne dopušta lagane odgovore na ova pitanja, ako ih uopće i dopušta. Čini se da bi svatko tko bi jednostavno odgovorio na pitanja ovog romana bio osoba koje bismo se mogli bojati. Naravno, pitanja nisu toliko složena za onoga tko se ne uživi u lik oca Rodriguesa ili ta pitanja ne prenese u područje temeljnih uvjerenja vlastitog srca, tj. života.

Shusaku Endo je imao povlašteno iskustvo drugosti u svijetu. U Japanu je bio neprihvaćen zbog svog katoličanstva, a u Europi zbog svog japanstva. Gdje god se našao, pisac nije mogao pripadati. Dati jednostavne odgovore na njegove patnje bilo bi krajnje okrutno. Možda tu možemo nazrijeti razloge Božje šutnje…

„(…) Ali naš Gospodin nije šutio. Čak i da jest, moj život govorio bi o njemu sve do dana današnjeg.“ Ove riječi se nalaze pred sam kraj romana. Nakon njih se nalazi opis smrti oca Rodriguesa i ostaje otvorenim pitanje njegovog susreta s licem čovjeka Isusa Krista o kojem mašta kroz cijeli tekst. Ostaje upitno je li mu Bog progovorio u svojoj šutnji i rekao: „Nisam šutio. Patio sam zajedno s tobom.“, ili je to učila mašta nesretnog misionara kako bi mogao podnijeti težinu svog izbora.

„U šutnji sam čuo tvoj glas.“ Završavajući ovim riječima i dodatno ih osnažujući posljednjim kadrom, film Martina Scorsesea ostavlja manje prostora za interpretaciju Rodriguesove vjere. Redatelj to čini jer želi suptilno naglasiti jedan drugi aspekt romana „Šutnja“. Film kao da manje postavlja to pitanje i otvoreno tvrdi da je vjera moguća kao apostaza (tj. otpadanje) od Crkve. Scorsese otvara mogućnost da prava vjera ponekad izvanjski ima oblik otpada od iste. Kada je jednom drugom prilikom direktoru studija morao objašnjavati svoje namjere s filmom „Kristovo zadnje iskušenje“, rekao mu je: „Bog ne može biti samo u rukama Crkava.“ i dodao: „Mnoštvo je prepreka između nas i duha. U određenom smislu, ovaj film je pokušaj da se Boga učini pristupačnim ljudima u publici koji se osjećaju otuđenim od Crkava.“ Ja sam se tri puta rastavljao. Znači li to da ja ne mogu razgovarati s Bogom jer to Crkva kaže? Ne, ne! Ja mogu govoriti u svoje ime, jer ja sam ja.“ Na kraju istog intervjua za „New York Times“, u kojem opisuje razgovor s tim direktorom, novinar ga pita koja je veza između „Šutnje“ i katedrale svetog Patrika, u kojoj su se nalazili i prisjećali njegovog boravka u njoj još iz ministrantskih dana, njegov odgovor je glasio: „Veza je ta da nikad nije došlo do prekida. Nastavljalo se. Nikad nisam otišao. U svojem duhu, ja sam ovdje svaki dan.“

Spomenimo na kraju još i to da je „Šutnja“ vizualno možda i najljepši Scorseseov film, s mnoštvom prekrasnih kadrova prirode i napaćenih japanskih kršćana. Scorsese tim prikazom u gledatelju budi divljenje prema stranoj kulturi istodobno posredujući i mogućnost ljepote vjere.