Sve je smeće

Neki dan prolazim preko Europskog trga u Zagrebu. To je onaj trg koji je to prekrasno ime dobio u spomen na onaj prekrasan dan ulaska Republike (ni manje ni više!) Hrvatske u Europsku Uniju (ni manje ni više!).

Nisam nigdje kasnio, ali sam hodao kao da kasnim, jer je to jedini način na koji znam hodati; valjda zbog potisnutog stresa i općenito nemirne naravi.

Na samom početku trga se nalazi nekakav ekran, nisam siguran je li riječ o interaktivnom ekranu na dodir. Nije ni važno. Na ekranu je bila reklama za nekakvu žensku kozmetiku. Ubijte me, ne znam za što određeno; možete me ubiti i ako znam. Gledam tu reklamu i već se spremam misliti kako je ta reklama na ekranu, a na koševima za smeće je zasigurno reklama za kazališnu predstavu. Bilo bi to idealno za slaganje priče o poremećenim vrijednostima modernog svijeta. Možda bi se moglo ponešto napisati ili domisliti i o propalom duhu Zagreba i njegove kulture. Koračam tako i promatram te moderne Bandićeve spremnike za otpad s obje strane. Nigdje reklame za kazalište, a tako ni moje priče. Tek je na predzadnjem košu u nizu bila reklama za jednu predstavu u ZKM-u. Opet, pojma nemam koju. Mislim si, eto ga to je to, imam priču! Nije dugo potrajala moja sreća, iduća reklama je ujedno bila i smjerokaz za obližnji lanac brze hrane. Prijevod engleskog izraza za tu hranu mogao bi biti i đubre od hrane. Uglavnom, reklama mi je pokvarila priču. Nije u Zagrebu kultura na smeću, ni u smeću niti je općenito otpad. Niti je šminka multinacionalne kompanije na zaslonu ekrana znak kapitalizma koji je kulturu stjerao na margine. Ne, jer neke druge marke (modne, kozmetičke, sportske i sl.) također su bile na kantama smeća. Brat bratu, valjda je sve smeće. Ili?

Kažu mudraci da živimo u vremenu postmoderne, doslovno u vremenu nakon sadašnjosti. Valjda živimo u korak ispred vremena i tim u raskoraku s  vremenom, a kao vremenita bića u raskoraku sa samima sobom. Da se vratimo kapitalizmu, nagomilavanjem kapitala sve nam je postalo dostupno, sve je utrživo. Takvim omasovljenjem, takvom inflacijom, sve gubi na vrijednosti; sve dakle postaje otpad – smeće.

Kad bih se ovdje zaustavio, ne bih ništa novo rekao. Ovo je lajtmotiv svih jadikovki na svijet u kojem živimo. Međutim, je li baš sve otpad? I jest, i nije. Naime, sve je bezvrijedno jer je dostupno; ništa više nema auru nedostupnosti i mističnosti, ali, i dok je imalo, nije zapravo više vrijedilo. Ono nedohvatljivo se vrijednim pokazivalo, a zapravo je bilo samo obmana. Samo po sebi nema nikakvu vrijednost. Trebamo li se vratiti vremenu kad se znalo čemu je mjesto na košu, a čemu na svjetlu? Osobno ne mislim da je to put.

Potrebna nam je samo kreativnost. Reciklaža, prerada. Čovjek može i dalje od smeća stvoriti nešto vrijedno. Na nama je da se odlučimo za jednu od reklama i prema njoj odredimo sebe i svoje vrijednosti. Priznajem da osobno držim da je ZKM-ova predstava najvrjedniji otpad na smetlištu, ali ne znam što je kome potrebno.

Nešto će istinsku vrijednost zadobiti tek po pojedincima koji prepoznaju vrijednost tog otpada za sami sebe. Bez konkurencije bez i zajedničke polazišne točke sa svim ostalim đubretom, ni kazalište ne bi moglo pokazati svoju veću vrijednost, jer bi tada njegova vrijednost bila pod sumnjom utemeljenosti na povlaštenosti.

Ova misao mi je okupirala um sve do dolaska na Zagreb Central Square, gdje su mi pažnju odvukle lokalne kafane, od kojih sam pobjegao u Prolaz sestara Baković. Kratko sam se zaustavio pred njima, taman toliko da se prekrstim, u slučaju da me netko gleda pa da me zamrzi, neovisno o tome bio on katolik ili antifa. Jedan što molim za partizanke, drugi što uopće molim. Tamo sam sjeo u gotovo prazan bar i naručio točeno pivo. Odlučio sam se za lager smeće.