Svjetlo i tama: Zašto istina ponekad boli?

Ne postoji pojam koji religije tako opsesivno obrađuju kao što je svjetlo.

No, ako bolje razmislimo – nije li svjetlo zapravo najokrutniji od svih elemenata? U tami se možemo sakriti, zatvoriti oči, podnijeti je. Ali svjetlo? Svjetlo razotkriva, ogoljuje nas, baca sjene.

Danas, na blagdan Prikazanja Gospodinova, palimo svijeće, blagoslivljamo ih, promatramo ih kao simbole „višeg“ svjetla. Isus se naziva Svjetlom koje dolazi u našu tamu. No, jesmo li se ikada zapitali zašto nam je to svjetlo uopće potrebno? Još važnije – želimo li ga uistinu?

Bijeg od svjetla

Povijest čovječanstva niz je pokušaja bijega od svjetla. Platon nam priča o zatvoreniku u špilji koji se isprva buni protiv svjetla – ono ga zasljepljuje, boli ga. Tek postupno shvaća da su sjene na zidu bile samo iluzije. No čim spozna istinu, javlja se neugodna misao: Što ako drugi u špilji ne žele vidjeti?

Starac Šimun znao je da Isusovo svjetlo nije ugodan plamen svijeće, već svjetiljka koja nemilosrdno otkriva svaki procjep u ljudskoj egzistenciji. Zato, ispunjen ekstatičnom jasnoćom, kaže: „Mnogi će zbog njega pasti. Bit će znak osporavan i odbačen.“ Svjetlo nije uvijek dobrodošlo. Tko mu se približi, više se ne može sakriti u sjenu. A to je neugodno.

Svjetlo koje nosi cijenu

Kršćanstvo je stoljećima vodilo borbu sa svjetlom. Sv. Augustin je rekao da zlo ne postoji kao stvarna sila, već samo kao odsutnost dobra – privatio boni. No, Dante nam u svojoj Božanstvenoj komediji pokazuje da i samo svjetlo može biti kazna. U devetom krugu pakla izdajice su zarobljeni u ledu – okovani u savršenoj jasnoći, bez utješne nejasnoće neznanja.

Isus donosi svjetlo – i zato biva razapet. Giordano Bruno govori o beskonačnom svemiru prožetom božanskim svjetlom – i gori na lomači. Galileo Galilei, nakon što ga inkvizicija prisiljava na šutnju, šapće: „Ipak se kreće.“ Istina i svjetlo uvijek imaju cijenu. Svjetlo nije nagrada. Ono je teret. Ono nešto traži.

Istina koja razotkriva

Šimun i Ana čekali su cijeli život na trenutak jasnoće – i susreću dijete. Ne kralja, ne ratnika, ne filozofa, već dijete. Svjetlo ne dolazi kao eksplozija, već kao krhkost. Tko traži vatromet, ostat će razočaran. Božje svjetlo dolazi tiho – nije oluja, već lahor, nije vojska, već novorođenče.

Ipak – ovo dijete je izazov. Jer to znači da svjetlo nije moć, već otkrivenje. A otkrivenje je dvosjekli mač: ne pokazuje samo istinu, već i našu nesposobnost da je podnesemo.

Pilat pita Isusa: „Što je istina?“ Možda nije bio sarkastičan. Možda je stvarno želio znati: „Možemo li s njom živjeti?“ Povijest kaže: ne, ne bez otpora. Oni koji donose svjetlo izazivaju strah kod onih koji su se udobno smjestili u mraku – bilo u strukturama moći, bilo u vlastitim privilegijama, čak i unutar same Crkve.

Vjera nije osiguranje protiv sumnje, već stalni čin povjerenja. Dolaze trenuci kada se Bog čini dalekim. Kada svjetlo više ne tješi, već peče. Prorok Malahija govori o božanskom ognju koji pročišćava poput talionice. Tko može opstati kada svjetlo postane toliko jako da više ne ostavlja sjene?

Mogli bismo vidjeti. Ali hoćemo li?

Svjetlo nije utjeha. Ono je izbor.

Isus će razdvajati, ne samo spajati. Tješiti, ali i izazivati. Bit će znak osporavan i odbačen.

Šimun i Ana su shvatili: moramo biti spremni podnijeti svjetlo. Ono znači ne samo biti vođen, već i ogoljen pred njim. Najveći problem čovječanstva nije tama. To je strah od jasnoće.

Šimun umire s riječima: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru.“ Vidio je ono što je morao vidjeti. Nije to bio bljesak, ni grom, ni zlatna vrata neba – bilo je to dijete. Svjetlo u tijelu od mesa i krvi.

Bog daje svjetlo – ali nikoga ne prisiljava da ga podnese.

I možda u tome leži najveći paradoks: Mogli bismo vidjeti. Ali hoćemo li?