Svjetska sinoda: Što žele katolici iz cijelog svijeta?

Zelena Crkva, prava žena i kritika sinodalnih procesa. U dokumentima svih sedam kontinentalnih susreta mogu se pronaći zanimljiva iznenađenja.

Tko bi rekao da će se nakon kontinentalne faze Biskupske sinode o sinodalnosti naći pokoje iznenađenje u dokumentima iz sedam kontinentalnih susreta? Pogotovo ove riječi, „Crkva“ i „iznenađenja“ dvije su riječi koje mnogi ne bi uopće povezali u pozitivnom smislu. No, ipak se čini da su iznenađenja moguća, čak u nekoliko navrata. Sama kontinentalna faza po sebi je svojevrsno iznenađenje, ili bolje rečeno, novitet u cijelom procesu, a pritom još i vraćanje sažetog dokumenta mjesnim crkvama na „kritički“ pregled.

Organizatorica Nathalie Becquart nazvala je kontinentalnu fazu najinovativnijem elementom Svjetske sinode, a procedura je inače bila nešto drugačija: Vatikan bi pripremio Instrumentum laboris, tzv. radni dokument i poslao ga biskupima, a sada je novitet u tome što su planeri Sinode odlučili ovaj dokument vratiti mjesnim crkvama kontinentalne faze na ponovni uvid, pregled i kritički komentar. Šef Sinode kardinal Mario Grech objasnio je da ovaj novitet želi garantirati “poštivanje svih aktera u sinodskom procesu”, odnosno drugim riječima rečeno, želi se  održati sinodalnost o kojoj je cijelo vrijeme riječ.

Imamo sedam dokumenata koji svjedoče o raznolikosti kultura i različitim raspravama. Nešto što je u Europi od velike važnosti, nećemo primjerice vidjeti u Africi. Zahvaljujući njemačkom portalu katholisch.de pokušali smo u nešto kraćem obliku sažeti glavne točke svih sedam dokumenata.

Bliski istok: “Đakonat žena”

Crkve na Bliskom istoku imaju poseban odnos prema sinodalnosti. Završni dokument stoga sadrži u naslovu riječi crkvenog oca Ivana Zlatoustog: “Sinodalnost je ime Crkve.” U Harssi u Libanonu uglavnom su bili predstavnici istočnih katoličkih crkava: Kopti, Maroniti, Melkiti, Sirijci, Kaldejci i Armenci, uz predstavnike Zapadne latinske crkve.  Kritika je pala na račun kako se sinodalnost živi. Sinode po njima trebaju postati duhovni procesi koji uključuju sav Božji narod, a ne samo administraciju odnosno hijerarhiju, kao što je uvijek bilo. Laicima treba dati veću odgovornost, osobito na području uprave, što pretpostavlja financije i druge zajedničke odgovornosti.

Crkvama na Bliskom istoku su nadalje jako bitni mir, jedinstvo i pomirenje. Pokazali su zabrinutost zbog vjerskog ekstremizma i progona kršćana. Stoga su po njima važni i dijalog i razumijevanje, čak i ako su prethodni napori bili teški, pogotovo ako se uzme u obzir borba za opstanak u “svijetu oblikovanom sebičnošću i izolacijom”. Ulje na tu vatru dodaju definitivno i političke situacije i oružani sukobi u regiji.

Crkve su izrazile jasan stav i po pitanju uloge žena. “Treba napustiti svaki oblik isključivanja žena iz sudjelovanja u crkvenom životu, posebice kod crkvenih odluka”, stoji u završnom dokumentu. Crkve bi trebale početi „ozbiljnije razmišljati o ponovnom uvođenju đakonata žena“. Pored toga bilo je i prijepora oko liturgije koja, za razliku od latinske Crkve, nije doživjela preokret odnosno promjene. Navedeni su zahtjevi napuštanja svojevrsnog „liturgijskog puritanizma“ te prilagodbe liturgije novim stvarnostima i kontekstima.  Dokument završava s tri prioriteta za Svjetsku sinodu: potpora partikularnim crkvama u pronalaženju sklada između jedinstva i različitosti, očuvanje specifičnosti partikularnih crkava te jasniji odnos između Rima i istočnih crkava. Na kraju kažu da treba konačno pronaći strukture i alate uz pomoć kojih bi se sinodalnost Crkve ostvarila u životu Crkve.

Europa: “Jedinstvo u različitosti”

Raznolikost Crkve u Europi je bogatstvo, kaže završni dokument Europskog kontinentalnog susreta u Pragu.  No, ta raznolikost dovodi i do napetosti, što je ukratko opisano u dokumentu: “Naš rad je bio bogat i uzbudljiv, ali ne u bez problema i izazova.“ Raspravljalo se o mnogim temama poput ređenja žena ili prihvaćanje raznih oblika ljubavi i seksualnosti, koje ne odgovaraju moralnom nauku Crkve. Što se tiče opisa konteksta, dokument govori između ostalog i o ranama izazvanim skandalom zlostavljanja u Crkvi. Nadalje se vrednuje različitost crkvenog života u Europi, što također generira sukobe između istočne i zapadne Europe, ali i između zemalja s jakom katoličkom tradicijom te onih u kojima su katolici stoljećima bili manjina. Bilo je i govora o „fenomenu sekularizacije“, gdje se napominje da je negativan stav prema svijetu i društvu zapravo nepotreban. Smatraju da Crkva može puno naučiti od svijeta, ali i obrnuto; Crkva može svijetu puno ponuditi: “Otvorenost prema svijetu može nam pomoći da bolje razumijemo evanđelje.”

Naglasak je u dokumentu stavljen na jedinstvu u različitosti. Tako je pitanje sudjelovanje žena u crkvenom životu bilo prisutno na susretu u Pragu. Također je naglašeno da sinodalnost treba institucionalizirane oblike odnosno način da se “Crkva učini manje klerikalnom, hladnom i birokratiziranom”, što osobito traže mladi. Nekoliko se puta u dokumentu spominje važnost redovitih susreta poput ovog u Pragu.

U dokumentu je bilo govora i o marginaliziranim skupinama i njihovim ranama, s naglaskom na LGBT osobama. „Brojna izaslanstva izražavaju hitnu želju da se nešto učini, jer se mnogi ljudi i skupine osjećaju odbačenima, poniženima i diskriminiranima u našoj Crkvi, često nažalost s pravom“, stoji u dokumentu, uz želju za iskrenim dijalogom. Po tom pitanju postoje napetosti, što je posebice izraženo u već dobro poznatom pitanju o doktrini i pastoralnoj praksi. Prepoznaje se stoga hitnost stvarne blizine svima koji su marginalizirani i žrtve nepravde, čije je dostojanstvo naprosto pogaženo. S druge pak strane vidi se opasnost u tzv. „razvodnjavanju“ Evanđelja, jer „Crkva mora vjerodostojno i jasno prenositi kršćansku istinu“.

Ako se pak govori o sudjelovanju u zajedničkom upravljanju Crkvom na svim razinama, onda možemo vidjeti razlike. Belgija smatra da postoji želja za sinodalnom crkvom bez klerikalnih razlika u vršenju svih službi dok se Mađarska s time ne može složiti. Oni smatraju da je uključivanje laika mogući način na koji se nadopunjava poslanje zaređenih, ali ne i zamijeni. Tako će po pitanju ređenja žena neki smatrati da je to „preduvjet“ za plodonosnije poslanje Crkve u Europi dok kod drugih ta tema uopće nije od velike važnosti. Dokument na kraju naglašava potrebu donošenja konkretnih i hrabrih odluka o ulozi žena u Crkvi i njihovom većem sudjelovanju na svim razinama, pa tako i u procesima odlučivanja.

Azija:  “‘Zelena’ Crkva i život u solidarnosti”

Lokalne razlike nalaze se u fokusu azijskog dokumenta. Riječ je između ostalog i o velikom blagostanju, ali i krajnjem siromaštvu. Izazovi su politički sustavi i represija, progon kršćana u nekim dijelovima Azije te diktatorske vlade, korupcija i nepravedni zakoni. Dokument se također bavi isključivanjem domorodačkog stanovništva, zbog čega Crkva mora biti glas siromašnih, jer je u određenim trenucima znala šutjeti o nevolji i vapaju Dalita, pripadnika plemena.

Azijski dokument također se dotaknuo pitanja žena, gdje je Crkva izražavala „duboku zabrinutost zbog nedovoljne uključenosti žena u upravljanje i procese donošenja odluka. Posvećene žene, iako su uključene u različite službe Crkve, doživljavaju osjećaj otuđenosti”, stoji u dokumentu. Stoga je potrebno obnoviti strukture vodstva i omogućiti “smisleno sudjelovanje žena”.

O zaštiti maloljetnika u Aziji malo se govori, ponajviše zbog malog broja prijavljenih slučajeva zlostavljanja, što prema dokumentu ima kulturološke razloge. Zbog toga je potrebno razvijati i njegovati kulturu zaštite u Crkvi na svim razinama; to mora započeti već kod formacije svih crkvenih osoba.

Izvješće na više načina naglašava potrebu za većom živošću u crkvenim službama. Oni žele „stihove koje mogu razumjeti, glazbu koju mogu pjevati i rituale s kojima se mogu poistovjetiti“. Liturgijska slavlja moraju dakle postati više „participativna, inkulturirana i druželjubiva“ kako bi svatko mogao u njoj pronaći svoj „prostor“ molitve i štovanja Boga.

Nadalje se naglašava problematika klimatskih promjena i potreba za očuvanjem okoliša. Crkva je pozvana „postati zelena Crkva i živjeti u solidarnosti i poštovanju, štiteći, braneći i njegujući jedinstvo svega što je Bog stvorio“. Briga za okoliš nije samo ekološka, ​​već ima i duhovnu i društvenu dimenziju. Između dviju biskupskih skupština u Rimu 2023. i 2024., Azijska kontinentalna skupština predlaže još jedno kontinentalno savjetovanje.

Sjeverna Amerika: “Zabrinutost da se na Sinodi rimskih biskupa neće čuti glas mladih”

Sjevernoamerički dokument dotiče se nekoliko važnih tema. Jedna od tih tema je glas mladih odnosno zabrinutost koliko će se njihov glas čuti u Rimu, jer se u raspravama govorilo da mladi nemaju nikakvu ulogu u župama i u Svjetskoj sinodi. Nadalje su biskupi opazili velike napetosti i polarizaciju u Crkvi i društvu. Značajna pak prijetnja crkvenom zajedništvu je nedostatak povjerenja između klera i laika, što je izazvano skandalom zlostavljanja. U dokumentu su to ovako opisali: “Jedno od najvećih područja napetosti u Sjevernoj Americi je kriza seksualnog zlostavljanja od strane svećenika, što je dovelo do gubitka povjerenja…”

Osim toga, Crkva mora pronaći nove oblike zajedničke odgovornosti i pokazati veću otvorenost prema isključenima. Ovi zahtjevi opravdani su zajedničkim krsnim dostojanstvom. Među njima su žene, mladi, migranti, etničke i jezične manjine, LGBTQ+ osobe, razvedeni i ponovno vjenčani te oni s fizičkim ili mentalnim poteškoćama. Nadalje smatraju da bi žene trebale imate veću prisutnost u Crkvi. Očekuje se davanje više prostora ženama, osobito tamo gdje se donose odluke.

Latinska Amerika: “Ženski đakonat, korisnost celibata i viri probati”

Glavna briga Crkve u Latinskoj Americi i na Karibima je konkretna provedba sinodalnosti koju zahtijeva papa Franjo. Osnivanjem latinskoameričkog biskupskog vijeća CELAM-a 1955. godine, partikularna je crkva prije nekoliko godina predstavila kontinentalnu sinodu biskupa, što završni dokument naglašava. Ipak se čini da je sudjelovanje laika teže pitanje: “Ako služba biskupa nije ukorijenjena u sinodalnoj crkvenosti, ona postaje siromašna zato što ne profitira od razmjene stavova pa je prijetnja sama sebi, kao da je sinodalnost demokratizacija koja ukida hijerarhijsku strukturu Crkve”, stoji u dokumentu. No, ako se već iznova ističe „zajedničko dostojanstvo svih vjernika“, to nikada ne umanjuje ulogu biskupa, čija je zadaća u „praćenju i vođenju Božjeg naroda na zajedničkom putu“. Crkva s Kariba ističe potrebu za fleksibilnošću, dijalogom, tolerancijom i poštovanjem.

Što se tiče uloge žene u Crkvi, čini se da postoji svojevrsna neodlučnost. Prema nekima, žene se već uspješno integriraju u povjerenstva dok drugi pak „osjećaju da su žene samo jeftina radna snaga za Crkvu“. Iz toga za budućnost proizlazi jasan zahtjev latinoameričke Crkve: Potrebno je uvesti ženski đakonat ili ga barem razmotriti „uzimajući u obzir ono što se već događa u različitim zajednicama“. Nadalje dokument traži ispitivanje „korisnosti celibata“ i pritom „otvaranje nekih službi ženama“, a zajedno s pitanjem o celibatu, biskupi ponovno ubacuju viri probati u igru, o čemu je već bilo govora na Amazonskoj sinodi. Na kraju se dokument dotiče i nedostatka potpore Crkve za autohtono stanovništvo u regiji Amazone te kako se Crkva treba dodatno obratiti i ostalim isključenima. Tu je riječ o LGBTQ osobama, parovima u drugom braku i svećenicima u novim okolnostima te “ženama koje su pobacile iz straha”.

Afrika i Madagaskar: “Je li sinodalnost vodi u demokratizacije?”

Dokument iz Afrike bitno se razlikuje od ostalih dokumenata i nigdje drugdje ne možemo vidjeti toliku kritičnost prema sinodalnom procesu. Postoji svojevrsni strah od moguće demokratizacije, ako se po,slušaju brojni glasovi. Tanke su granice između dijaloga, slušanja i odlučivanja, kao i vladavina većine, smatraju u dokumentu. Kriteriji razlikovanja i prosuđivanja na Svjetskoj sinodi su im također nejasni.

Sinodalnost, pored ostalog, mora uključivati ​ inkulturaciju i liturgijsku obnovu. U Africi su bogoslužja cjelovita iskustva koja uključuju cijelu osobu, ali dosadašnji način slavljenja liturgije mnoge Afrikance ostavlja nezadovoljnima. “Sinodalna crkva treba uzeti u obzir prirodu Afrikanaca kako bi imala liturgiju s više participacije koja je u skladu s autentičnom liturgijskom teologijom i učenjem.”

U dokumentu se  govori i o ekološkoj pravdi i očuvanju prirode. Klimatske promjene egzistencijalna su prijetnja cijelom svijetu, a Crkva nije odvojena od svijeta. Afrika snosi najveći teret aktualne klimatske krize, iako joj najmanje pridonosi. „Crkva bi trebala nastaviti činiti više kako bi pronašla rješenja i razvila inovativne strategije kao odgovor na ovu hitnu krizu kao sastavni dio svoje misije.“

Ne iznenađuje da se u dokumentu ne govori o LGBTQ+ kršćanima. Zato se identificiraju drugi izazovi i problemi poput poligamije i rastave. Međutim, pitanja kao što su inkluzivnost , transparentnost i uloga žena također su od velike važnosti i na afričkom kontinentu.

Oceanija: “Veći fokus na ekološku krizu”

Postoje velike kulturološke i društvene razlike između pojedinih zemalja u Oceaniji, što se pak održava i na Katoličku crkvu u ovoj regiji. Završni dokument opisuje također veliki jaz između bogatih i siromašnih kao i između različitih etničkih skupina, čak i unutar jedne zajednice. Tako se u župama zna dogoditi da manjine gotovo i ne mogu sudjelovati ili se neki naprosto osjećaju nepoželjnima jer ne pripadaju vladajućoj kliki u zajednici. Osim toga, Crkva u Oceaniji vidi napetosti po pitanju spolne i rodne raznolikosti kao i ulozi žene. U dokumentu postoje glasovi koje traže promjenu crkvenog nauka, u smislu nekakvog ciklusa „umiranja i uskrsnuća“. Predstavnici istočnih katoličkih crkava, sa sjedištem u Oceaniji, s druge strane, istaknuli su potrebu da se održi doktrina i „ponudi formacija o nepromjenjivom crkvenom nauku današnjice“.

Dokument pored toga govori i o tenzijama i svojevrsnom kolonijalizmu. O čemu je riječ? Tradicija Crkve se vidi kao „nametanje“ lokalnoj kulturi, što može biti i neka vrsta kolonijalizma. Nadalje se u dokumentu kritiziraju praznine u radnom dokumentu za kontinentalnu fazu iz Vatikana. Gdje je tu ekološka kriza? Uglavnom smatraju bitnim problematiku ekološke krize, uključujući prijetnju porasta razine mora i degradacije okoliša i mora u Oceaniji. Taj se problem također može primijetiti u drugim dijelovima svijeta.

Da je skandal seksualnog zlostavljanja učinio goleme štete, ne treba više ponavljati. Zato dokument pristupa i toj temi: “Tijekom sinodalnog hoda, koji je iniciran od pape Franje u travnju 2021. godine, došlo je do daljnjih štetnih otkrića vezano za  loše postupanje sa slučajevima seksualnog zlostavljanja unutar Crkve“, rečeno je. Treba razmotriti ometaju li postojeće crkvene strukture ili omogućuju odgovarajuću zaštitu i pravednu naknadu štete.

Biskupi su ipak jasni te poručuju da ne žele „drugu Crkvu“ nego obnovu: „Ne želimo graditi drugu Crkvu nego obnoviti i revitalizirati Crkvu koju volimo.“ Ta se obnova po njima događa tek s osobnim obraćenjem, ali mora svakako poprimiti i zajedničke strukturalne oblike. Za kraj su zaključili da obnovljena i sinodalna Crkva nastoji nikoga ne isključiti: “U takvoj Crkvi ćemo hodati zajedno i ljubiti jedni druge.”

Fotografije: Nathalie Becquart Twitter / Europa: DBK.de / Latinska Amerika: Celam Twitter / Afrika: APO Group