Svjetski dan mladih u Lisabonu razotkrio stare podjele u Crkvi

Papa Franjo je svečanim misnim slavljem u gradskom parku u Lisabonu, u kojem je bilo prisutno više od milijun i pol mladih ljudi iz cijelog svijeta, i službeno zatvorio ovogodišnji Svjetski dan mladih.

Svjetski dan mladih u Lisabonu bio je prije svega festival susreta mladih ljudi iz raznih naroda i država te prvi veći katolički događaj ove godine. Papa Franjo je na samom otvaranju izrekao riječi koje su mnoge oduševile: „U Crkvi ima mjesta za sve.“.

Ovo nije prvi put da je papa Franjo javno poželio nešto otvoreniju Crkvu. Zbog takvih izjava redovito dobiva aplauz na trgovima i prostor u informativnim emisijama mainstream medija, ali i kolutanje očima u katoličkim reakcionarnim krugovima koji u Argentincu vide “hodajuću počast”. Oni u Franjinim riječima već vide početak matrijarhata u Crkvi s obaveznim duginim bojama nad Petrovim grobom i potiho priželjkuju kraj ovog “horor pontifikata”.

“Crkva za sve”?

No papa Franjo je na svojoj sad već famoznoj “letećoj konferenciji za novinare” pokušao objasniti što on zapravo misli kada govori o “Crkvi za sve”. Na upit jedne njemačke dopisnice kako objasniti očiti nesklad između tvrdnje da je Crkva otvorena svima i činjenice da u njoj nemaju svi ista prava i mogućnosti, „u smislu da primjerice žene i homoseksualci ne mogu primati sve sakramente“, Franjo je održao lekciju iz katoličkog “novogovora”. Naravno da je Crkva otvorena svima, ponovno je naglasio Papa. No, kada ste u njoj, onda trebate slijediti pravila koja vrijede unutar Crkve. Čini se da inkluzivnost Franjine “Crkve za sve” završava pred crkvenim vratima. Ova vrata otvorena navodno “za sve i svima” zapravo su srž katoličkog govora o dostojanstvu i jednakosti.  Jednakost u dostojanstvu – koje se temelji na krštenju, a ne na ljudskosti – opravdava načelnu otvorenost Crkve prema “svima”. Ovaj crkveni pojam „jednakosti u dostojanstvu“ nipošto se ne smije brkati s pojmom jednakosti u modernim državama. Dok jednakost na temelju dostojanstva u demokratskim državama vodi pravnoj i političkoj jednakosti, Katolička crkva ima nešto drugačiji pogled. Stoga je bitno dekodirati Franjine „revolucionarne“ riječi i shvatiti da crkvena reinterpretacija riječi kao što su “svi”, “svima” te pozivanje na “istinsku jednakost” i „suradnju“ dolazi iz one stare kutije crkvenih trikova. Na ovaj se način kod svih onih koji su odgojeni u liberalno-demokratskom duhu potpiruju neke nade, koje se potom razbijaju upućivanjem na viša znanja i paragrafe.

Kontradikcije i suprotnosti

Lisabon je još jednom pokazao da je Crkva u ovom postmodernom vremenu puna kontradikcija te gotovo nepremostivih suprotnosti. Dok se s jedne strane i mladima i svijetu govori o pogubnosti sve izraženijeg klerikalizma u Crkvi, mladi s druge strane promatraju kako se za svećenike u Lisabonu rezerviraju posebna VIP mjesta ispred same bine. Ispod radara je prošla i vijest da su mladi katolici iz pojedinih europskih država bili verbalno pa čak i fizički napadnuti od pojedine „braće (i sestara) u Kristu“ samo zato što su nosili zastave u duginim bojama. Jednog je jutra bilo upitno zajedničko slavlje svete mise nakon što su u jutarnjoj katehezi bila iznesena navodno kontroverzna stajališta o ulozi žena i homoseksualaca u Crkvi. Na jednoj drugoj misi mladima je odbijena pričest na ruku te su tjerani pričestiti se na usta.

U Lisabonu su očito došla na naplatu nerazjašnjena teološka pitanja s kojima se već godinama susrećemo. Iako je program s katehezama, molitvama i klanjanjima dobro osmišljen, teško se oteti dojmu da su mladi ljudi zaslužili ozbiljniji sadržaj od onih banalnih poruka kao što je primjerice „Isus te voli!“. Dobro, ali što s tim? Osjeti li se ta Isusova ljubav u praksi u jednoj instituciji koja si – poput mnogih drugih danas – umišlja da predstavlja Boga na zemlji? I jesu li doista „svi“ dobrodošli u Katoličkoj crkvi?

Kome smeta svećenik DJ?

Unatoč tome što papa Franjo nije nikakav liberal ili „neprijatelj svega katoličkog“, kako ga se često časti i u Hrvatskoj, svi njegovi potezi i izjave redovito nailaze na žestok otpor i reakcije u onom fundamentalističkom dijelu Katoličke crkve. Takvih nažalost ni u Hrvatskoj nije malo. Pokreće ih jak fanatizam i mržnja prema modernome. Njima u Lisabonu uopće nije zasmetalo to što je netko napadnut zbog zastave u duginim bojama, već što je jedan svećenik DJ prije jutarnje svete mise puštao techno. To je njima bio znak da su „mladi izgubili osjećaj za sveto“. Jedan od rijetkih koji je uopće reagirao na ove jadikovke katoličkih „gargamela“ bio je splitski svećenik Ivan Terze koji im je javno odgovorio da “čistoću vjere brane iz udobne fotelje bez grama osobnog iskustva”.

Ovim „krivolovcima ljudskih duša“ možda je najbolje poručiti: pustite mlade ljude konačno na miru. Vaša duhovna rigidnost i toksična duhovnost su ionako napravile dovoljno štete.

Kulturno-politički magazin Express (18.08.2023)