Teologija ili filozofija: razlika između Zapada i Istoka

Čini se da bismo povijest zapadne teologije opravdano mogli promatrati kao povijest filozofije religije. U prilog ovoj tvrdnji ide premisa da teologija za svoje polazište uvijek ima vjeru dok je polazište filozofije sumnja.

Dok istočna teologija zadržava oblik promišljanja koji se može razumijevati kao obrazlaganje vjere, teologija na Zapadu nužno u svoju dijalektiku uvodi sumnju, što je udaljava od teologije i približava filozofiji. Koliko god to unošenje sumnje bilo apstraktno, ono je ipak značajno i nosi misaone posljedice koje promišljanje u približavanju sumnji udaljavaju od vjere. Stoga je zapadna teološka tradicija podložna zamjedbi s filozofijskim pristupom religiji.

Mogli bismo dalje teoretizirati pa se pitati nije li i istočna teologija po svojoj heleniziranosti filozofična, ipak tomu nije tako, ukoliko poznajemo posvemašnje pokrštavanje filozofije koje je u njoj na djelu.

Vodeći se dalje ovom logikom, možemo ustvrditi da nikakva teodiceja nije moguća, budući da se u svakoj obrani Boga krije obrana vjere u Boga. Jedina obrana Boga je misliva kao apofatička teologija, koja brani ideju Boga od bilo kakve pozitivne tvrdnje. Na istoku zato i ne postoji teodiceja, u Boga se naprosto vjeruje i od te se vjere polazi, zato Boga nije potrebno braniti. Moguće je jedino braniti razložnost vjere.

Nadalje, Istok u svojoj vjeri ne pada u zamku razuma i za garant ima vjerujući zajednicu, u kojoj pojedinac ne igra onoliko važnu ulogu kao na Zapadu. Još od Augustinovog pitanja o slobodnoj volji, Zapad kreće u drugom pravcu. Na Zapadu teolog/filozof Boga brani od samog sebe koji u Boga sumnja.

Dijalog katolika s protestantima je logičniji nego dijalog s pravoslavcima

Tako je unutar ekumenskog obzora misaono logičniji dijalog katolika s protestantima negoli s pravoslavcima, budući da se u katoličanstvu kriju korijeni protestantizma. Vidimo i danas da se protestantizam ne prima na područjima ortodoksne provenijencije. Uza svu blizinu nauka i sakramenata, katoličanstvo i pravoslavlje su udaljeni onoliko koliko su udaljeni međusobni misaoni modusi. S druge strane mogli bismo reći da su protestantizam i katoličanstvo dva moguća pravca istog misaonog modusa.

Nazad ka filozofiji religije. Tipično je zapadnjački stav da je sumnja inherentna vjeri, iako se takvo mišljenje može opravdano interpretirati iz nekih biblijskih odlomaka; sumnja nije značajka ranokršćanske teologije. Dapače, ona se smatra grijehom protiv kreposti vjere i prvi sumnjivci su oštro kažnjavani u prvoj Crkvi. Sumnja ostaje značajka kritičara kršćanske vjere (i prakse) rezervirana za heretike. Obilježje prvih teologa (pa i Augustina) jest gotovo samodopadno pouzdanje u posjedovanje istine. Taj element je i dalje formalno prisutan u nauku o punini istine prisutne u okrilju Katoličke crkve, ali putevi teološkog mišljenja zorno pokazuju da se na Zapadu ta istina uvijek nanovo propituje pa i mijenja. Ovo se pak najočitije može uočiti u praksi, više nego li u nauku, tj. u, aristotelovski rečeno, akcidentima radije nego li u biti. Ipak riječ je o bitnim akcidentima koji bacaju novo svjetlo na samu bit. Pa tako katolički nauk neprestano lagano mutira pod utjecajem prakse. Primjerice, drugačiji oblik liturgije ne možemo promatrati isključivo kao promjenu prakse nego ona ponešto govori i o promjeni shvaćanja same biti liturgije. Ovakve fenomene bismo mogli zapažati u nedogled.

Vjera vs sumnja

Bitno je ovo. Zapadna teologija je utoliko filozofija religije ukoliko se kritički odnosi prema samoj sebi, tj. svojoj tradiciji. Ona je uvijek bila i ostaje proces korekcije vlastitog nauka i prakse i po tim značajkama u najmanju ruku graniči s filozofijom religije. Ona ne samo misaono apstraktno – spekulativno – polazi od sumnje nego u svoje promišljanje unosi i dijalektiku iskustva odnosa vjere i sumnje.

Također, bitna značajka Zapadne vjere je subjektivnost; zapravo ta subjektivnost dobrim dijelom ima svoj uzrok u sumnji. Pojedinac koji sumnja tim se činom izdvaja iz zajednice vjerujućih koja je u posjedu zajedničke – objektivne – istine. Taj pojedinac se na neki način stavlja iznad zajednice i tako zauzima subjektivno stajalište u odnosu na objektivni sadržaj vjere zajednice. Subjektivnost tako nužno biva plod sumnje i ona se manifestira kao tipična zapadnjačka individualnost.

Subjektivna, sumnjičava, kritički nastrojena individua prestaje biti teolog u službi zajednice, pojedinac postaje filozof koji religiju pokušava shvatiti kao fenomen.

Naravno, nemoguće je ovakvu polariziranu diobu primijeniti na praktičnu situaciju danas, ali moguće je vidjeti neke naznake takvog razvoja teologije na Zapadu. Teolog na Zapadu može biti u službi vjere, ali on je tu uvijek u dijalogu s vlastitom sumnjom, koja vjeru ugrožava iznutra. U tom se krije razlika između apologetike i teodiceje: prva brani vjeru od napada izvana dok se druga suočava sa sumnjom koja u suštini dolazi iz same nutrine, iz same vjere.

Mjesto susreta Istoka i Zapada

Sjetimo li se na kraju da je sumnja polazište novovjekovne filozofije dok je filozofija antike imala svoje korijene prvenstveno u čuđenju, onda začudo i Istok i Zapad ostaju zapanjeni na mjestu, gdje se susreću vjera i sumnja. Teolog i filozof u konačnici doživljavaju neuspjeh pred Transcendentnim misterijem.