Teologije nema bez knjiga ili maleni zapis o tome kako se (ne) čitaju klasici

U dvadeset i prvom stoljeću vrijeme je jedan od većih luksuza. Da bi se moglo čitati, treba imati vremena.

Teološka struka ne postoji bez hrpe knjiga. Svaka intelektualna aktivnost zapravo ne postoji bez hrpa knjiga. U ovo suvremeno doba kada se sve mijenja prebrzo, obrazovanje je postalo gotovo obveza.

Hrvatska kultura i hrvatski jezik nemaju pretjerano puno govornika. Glavni nakladnik u Hrvatskoj je zapravo država, koja preko Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti i obrazovanja drži nakladnike u životu, iako EU nije baš pretjerano zadovoljna načinom na koji se sustavno dotira hrvatsko izdavaštvo, ali, ako država prestane davati novac, onda možemo očekivati potop hrvatskih nakladnika.

U Jugoslaviji, kada su hrvatski i srpski bili u prisilnom braku, izdavačima je bilo lakše iz više razloga. Prvi razlog da je gospodarstvo bilo predvidljivo, da svaki put kada je trebalo spašavati nekakvoga nakladnika, našao si nekakvoga komunističkoga funkcionera (“Kako sam otkrio revoluciju u bordelu u Beču” ili “Sve moje ofenzive” ili tu nešto slično), izdao mu knjigu u nadrealno visokoj nakladi, koju je onda kupovala svaka institucija u Jugoslaviji: od kakve kasarne JNA do nekakvog partijskog centra za izučavanje revolucije u Kosovskoj Mitrovici, pa se onda živjelo od toga sljedeće tri godine. Drugi razlog je bio što je tržište ipak bilo značajno veće nego danas.

U Jugi je cvala birokracija. Fascinantno je kako svi imaju kratko pamćenje na brdovitom Balkanu (osim kada si treba piti krv na slamčicu): imao si klasičnu birokraciju na općinskim, gradskim, republičkim, saveznim razinama. Paralelno je postojala partijska birokracija koja je pratila državnu (slično kao u nacističkoj Njemačkoj ili u SSSR-u), zatim onda razni samoupravni organi (na te su svi zaboravili) i naravno JNA sa svojim paralelnim svemirom, a SMB fanatici su imali i svoju vlastitu poljoprivredu. I svi imali svoje knjižnice, koje su zadnjih 30 godina uglavnom završile kao stari papir.

Navodno da se čak nešto pojedini hrvatski autori čitaju u Srbiji (sve me strah da npr. netko čita tamo Ivana Aralicu, Božicu Brkan, Vedrana Kukavicu ili Boru Radakovića), ali svaki put kada meni zatreba nekakva recentnija knjiga iz Srbije (uglavnom teološko-filozofske-povijesne tematike), antikvarijati su spremni naplatiti četverostruku cijenu za istu, što samo svjedoči da srpsko izdavaštvo nikoga živoga u Hrvatskoj ne zanima. Uglavnom kupujem takva izdanja kada su nekakvi popusti profila Interliber.

Nikada mi neće biti jasno po kojem se ključu neke stvari prije prevedu u Srbiji nego u Hrvatskoj, ali život je pun misterija.

Hrvatski i srpski jezik posebno su razvedeni kada je u pitanju teologija. Pravoslavna izdanja u 95% slučajeva se tiskaju na ćirilici, koju nitko živ u Hrvatskoj ne zna čitati. Ćirilica je isto popularna kod autora koji dišu malo više “srpskije”, a bilo bi stvarno zabavno da Hrvatska u jednom trenutku odluči tiskati svoja izdanja na glagoljici, koju nažalost ne čitam.  Vojna tematika također dva jezika su nebo i zemlja, a i u filozofiji zna biti bolnih razlika. Kada neka/i vesela/i Jugoslaven/ka u Hrvatskoj tvrdi da je to sve isti jezik, uvalite mu kakve žitije, pa nju/ga pitajte što je pročitao. Srpsku teologiju doslovce treba prevoditi na hrvatski da bi se išta moglo razumjeti. Narodnjaci i treperi takvoga problema nemaju.

U Hrvatskoj se teologija (ne) čita. Hrvatske izdavačke kuće koje se bavi religijsko-teološkim temama kao što su Kršćanska sadašnjost, Verbum i Ex Libris, zadnjih tridesetak godina izdale su stvarno lijep broj izdanja različitih teoloških klasika. Doduše, nekada KS prevodi posredno, kao npr. “Propovijedanje” američkoga profesora i propovjednika Freda B. Craddocka, koja je prijevod talijanskoga izdanja prevedenog s engleskoga. Kako sam navedenu knjigu prvo čitao na engleskom, moram reći da hrvatski prijevod nije daleko od američkoga izvornika. Riječ o klasiku teologije osamdesetih godina kada su američki teolozi opet procvali u izdavačkom smislu (zlatno doba Amerike trajalo je od 20. siječnja 1981. do 20. siječnja 1989.). Knjiga je izdana 1985., a u Hrvatsku je tek došla 2009. te mislim da je svaki svećenik, pastor, propovjednik treba pročitati.

Ugodno sam se iznenadio da je hrestomatija “Kršćanska misao XX. stoljeća” od preko 800 stranica iz te iste 2009. rasprodana, iako je tiskana u 600 primjeraka (što je za Hrvatsku malo iznad prosječne naklade). Na webu KS-a možete bez većih problema kupiti izdanja tiskana u sedamdesetima.

Ovo zapis je inspiriran činjenicom da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja odlučilo Dominikanskoj nakladi „Istina“ dati neka određena sredstva (naravno, ne u punom iznosu, ali bolje išta nego ništa) za prijevod određenih teoloških naslova, a među njima su “Sveti Toma Akvinski i teologija” Marie-Dominiquea Chenua, “Protiv skepticizma Platonove Akademije” Aurelija Augustina, “Crkva, koju volim” Yvesa Congara ili pak “Toma Akvinski i Aristotel. Proslovi Tominih komentara na Aristotelova djela”, što znači da ćemo na hrvatskom vidjeti neka vrlo zanimljiva djela. Prije pola godine na ovome mjestu sam se tužio da nam nedostaje prijevoda Congara, pa izgleda će se ta činjenica ispraviti u ovoj našoj 2024. godini.

Svaka teološka knjiga kada se prevede, raduje svakoga čovjeka koji voli knjige. Hrvatska kultura se obogaćuje svakim novim prijevodom.