Teolozi nisu gmazovi

U povodu 55 godina od smrti Karla Bartha, oca protestantske patristike; iz predgovora hrvatskom izdanju Barthove knjige „Uvod u evangeličku teologiju“ (Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, 2007.).

Karl Barth rođen je 1886. u Baselu u Švicarskoj kao sin župnika u švicarskoj Reformiranoj crkvi. Nakon teoloških studija u Bernu, Berlinu, Tuebingenu i Marburgu, i sam postaje župnikom. 1921. započinje velika prekretnica u životu ovog švicarskog župnika. Naime, u jesen 1921. godine Karl Barth, koji je u to vrijeme kao župnik služio u Safenwilu (Švicarska),  na poziv Georg-August Univerziteta u Göttingenu (Njemačka) stupa u zvanje honorarnog profesora teologije na novoosnovanoj katedri za reformiranu teologiju. Time je započela akademska teološka karijera Karla Bartha, koja se nakon Göttingena (1921.-1925.) nastavila u Muensteru (1925. – 1930.) te Bonnu (1925. -1930.) Nakon što je javno ustao protiv nacionalsocijalističkih ideja, te je protjeran iz Njemačke, Barth nastavlja sve do svog umirovljenja (1962.) predavati u Baselu.

Za razliku od uobičajenih procedura, Barthov poziv u akademiju nije se dogodio na osnovu stečene akademske titule doktorata ili habilitacije (Barth nikada nije stekao formalni doktorat, no stekao je nekoliko počasnih), već ga treba zahvaliti izuzetno dobroj akademskoj recepciji Barthova komentara Poslanice Rimljanima iz 1919. godine – knjizi koja je, premda ju je Barth pisao u cilju vlastite duhovne izgradnje te duhovne izgradnje svojih prijatelja, odjeknula i daleko šire.

Zvanje profesora teologije predstavljalo je za Bartha s jedne strane veliki izazov i radost, no s druge strane ono je bilo razlogom previranja, nesigurnosti, a često i prave tjeskobe. Kao što svjedoči u pismima svojim prijateljima, Barth se u zvanju akademskog teologa često znao prispodobiti nekakvoj jadnoj mazgi koja pokušava pronaći put u magli, a osjećao se poput nekoga tko se u usporedbi sa svojim briljantnim i samouvjerenim kolegama nerijetko smatrao inferiornim.  Premda ne u tolikoj mjeri intenzivno, ovo iskustvo trajnog traganja, koje je jednom  bilo praćeno radošću i humorom a drugi puta nemirom i uzdasima, ostalo je karakteristično za Barthov teološki rad sve do konca njegova života. Štoviše, teško ćemo naći teologa koji je u svojim spisima tako otvoreno priznavao vlastite zablude te se više puta tijekom svoje karijere upuštao u to da sve od početka do kraja još jednom temeljito promisli.

O mnogim Barthovim briljantnim i samouvjerenim univerzitetskim kolegama danas govorimo vrlo rijetko ili ih uopće ne spominjemo.

No, vječito samokritični Barth, ostavio je u protestantskoj teologiji, a slobodno možemo reći i u kršćanskoj baštini uopće, neizbrisiv trag.

Za protestantsku teologiju dvadesetog stoljeća Barthov opus predstavlja jedan od najupečatljivijih podsjetnika na njezin – u Barthovo vrijeme (a ponekad i danas) – dijelom zaboravljeni identitet. Ovaj se zaborav, kako je to Barth često ponavljao, očituje s jedne strane u tome što je protestantska teologija temeljnu namjeru i cilj reformacije (ponovno otkriti  i navijestiti Isusa Krista kao živu Riječ Božju) zamijenila biblicizmom, poistovjetivši tako Sveto Pismo s objavom samom. Na drugoj se pak strani, prema Barthu, kriza identiteta protestantske teologije očituje u novoprotestantskom poistovjećivanju objave s ljudskom religioznošću. Barthovo podsjećanje protestantske teologije na vlastiti identitet sastoji se u apelu na povratak k Riječi Božjoj o kojoj svjedoči Sveto Pismo, pri čemu se biblijski tekst ne shvaća naprosto kao izvor objave a Biblija kao nekakvo proročanstvo, već prvenstveno kao svjedočanstvo o objavi Božjoj koje je zajednici vjernika kriterij za naviještanje žive Riječi Božje – Isusa Krista – svome naraštaju.

Prema Barthu, ovako shvaćen povratak k Pismu kao svjedočanstvu o živoj Božjoj Riječi, koji s jedne strane izbjegava krajnosti biblicizma, a s druge liberalizma, ne događa se u osamljenosti individualne kršćanske egzistencije, već unutar zajednice vjernika – Crkve, i to shvaćene u najširemu smislu riječi. Čitati Bibliju, znači, kako je to Barth običavao ponavljati, čitati je u “prostoru Crkve”, a to znači u kontekstu vjere – kako onom suvremene vjerničke zajednice (počevši od mjesne crkve pa sve do ekumene), tako i u kontekstu vjere Crkve prošlih vremena iz koje je proizašla današnja zajednica vjernika. Naime, smisao reformacijskog sola scriptura, ne smije, prema Barthu, biti shvaćen kao poziv na apriorno suprotstavljanje Pisma i Crkve, odnosno Pisma i crkvene tradicije i to u smislu njihove međusobne isključivosti, već je namjera reformatorâ bila upozoriti kršćanstvo kako mu uvijek valja imati na umu činjenicu – bez obzira na to koliko se ozbiljno shvaćala Crkva i njezina predaja – da vjernička zajednica može i zabludjeti. Crkva, upozorava Barth, “u naviještanju Božje riječi, u svojoj interpretaciji njezina biblijskog svjedočanstva, a zatim i u svojoj vlastitoj vjeri može zapasti u napola ili više nego napola pogrješno razumijevanje, u zabludjelo ili iskrivljeno mišljenje, u budalast ili zakučast govor, čime bi Božjoj stvari u svijetu mogla naškoditi umjesto da joj posluži” (Uvod u evangeličku teologiju, str. 32.) Stoga predaju i navještaj Crkve uvijek iznova treba preispitivati u odnosu na Sveto Pismo, a time u odnosu na Riječ Božju o kojoj Pismo svjedoči.

U izvršavanju ove zadaće posebna uloga i odgovornost pripada teologiji. Teologija, kao što Barth često naglašava u svom opusu, ne bi smjela postati sama sebi svrhom. Obzor i cilj teološkog rada nije “neka slobodno lebdeća gnoza koja bi ustvari služila jedino intelektualno-estetskom užitku teologa, već je to “služba Bogu i služba ljudima” (Uvod u evangeličku teologiju, str. 109.), odnosno služba u zajednici vjernika. A specifična zadaća, odnosno služba teologije upravo je ovo preispitivanje predaje i navještaja Crkve. Vršenje ove teološke zadaće povjereno je vjerničkoj zajednici kao cjelini, odnosno svakom kršćaninu. “Svaki je kršćanin”, naglašava Barth, “u onoj mjeri u kojoj je odgovoran prema pitanju o istini, kao takav pozvan biti i teologom.” (Uvod u evangeličku teologiju, str. 32.) Ipak, ova je služba na poseban način zadaća onih koji su teolozi po profesiji. Pri vršenju ove službe teolozi trebaju imati na umu dvoje. Prvo, da predaju i navještaj Crkve trebaju ozbiljno shvaćati te joj pristupati polazeći od pretpostavke da Crkva doista u prošlosti i sadašnjosti naviješta Riječ Božju. No, to teologiju ne treba spriječiti u tome da predaju i navještaj Crkve izloži “ognju pitanja o istini” (Uvod u evangeličku teologiju, str. 34.). Štoviše, u vršenju ove kritičke zadaće, teologija se ne smije dati prestrašiti i zbuniti niti od strane crkvenog autoriteta niti od strane vjerničke sredine. Jer kao što Barth, kojemu nikada nije uzmanjkalo smisla za zdrav humor, kaže: “Nigdje ne stoji zapisano da bi se soj teologa trebao pridružiti gmazovima s njihovim otegnutim pokretima kojima, prema jednom pjevanju iz Haydnova “Postanka”, mogu jedino puzati po zemlji.” (Uvod u evangeličku teologiju, str. 110.). Naprotiv, ukoliko se ne stidi evanđelja, teolog će svoj teološki rad “obavljati uzdignuta čela upravo kao službu, inače je bolje nikako ga ne obavljati.” (Uvod u evangeličku teologiju, str. 110.) O cijeni i konsekvencama teološke egzistencije koja odbija postati nekakvom ‘gmazovskom crkvenom karijerom’ autentično i upečatljivo govori Barthov otpor nacističkom režimu, ali i crkvenoj politici koja je vjeru u evanđelje zamijenila vjerom u naciju, a koji se dogodio u okviru Ispovijedajuće crkve.

Danas je, u eri ekumenizma, dobro se spomenuti i toga da je Barth tijekom cijele svoje teološke karijere naglašavao kako je protestantskoj teologiji, u cilju ponovnoga otkrivanja njezina zaboravljenog identiteta, nužno potreban ekumenski dijalog, a osobito kritički dijalog s rimokatoličanstvom (prema Barthu vrijedi i obrnuto). Već početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća Barth se i sâm prihvatio te zadaće, a dijalog s rimokatoličkom teologijom ostao mu je jednom od važnih odrednica teološkog opusa sve do konca njegova života. Naposljetku, treba spomenuti i to da je Karl Barth bio važan protestantski sugovornik učesnicima Drugoga vatikanskog koncila, a ne treba zaboraviti niti činjenicu da je njegov teološki opus doživio zapaženu recepciju kod značajnih imena rimokatoličke teologije dvadesetoga stoljeća.

Barthov opus je monumentalan, a u njemu prvorazredno mjesto pripada njegovoj Crkvenoj dogmatici (Kirchliche Dogmatik), djelu napisanom u trinaest svezaka. Pritom se, u usporedbi s ovim djelom kao i cijelim Barthovim opusom, Uvod u evangeličku teologiju može na prvi pogled doimati kao mala i beznačajna knjižica. Ipak, u ovoj knjižici koju je Barth napisao pred konac svoga života sažeti su rezultati onoga što je tijekom svoje teološke egzistencije spoznavao i zastupao na području teologije. Stoga vjerujem da ova knjiga u hrvatskoj teološkoj i široj javnosti itekako može biti doprinos boljem razumijevanju i primjerenijem vrednovanju protestantske teološke baštine, a samim time i doprinos ekumenizmu, te da ona može biti od koristi ne samo studentima teologije, teolozima i pastorima, već i široj kršćanskoj zajednici. Jer, kao što Barth kaže: “Vjernička zajednica koja je budna i svjesna svoga naloga i svoje zadaće u svijetu nužno će kao takva … biti teološki zainteresirana zajednica.”

Lidija Matošević
„Uvod u evangeličku teologiju“, str. 33.