Terapijski post – dijeta duše

Nakon što ga je Ivan Krstitelj krstio, Isus se povukao u pustinju na četrdeset dana posta. Klasični terapijski post može postojati i bez religijskih konotacija, no brojni programi danas povezuju zdravstvene i duhovne aspekte.

Isus nije bio asket, niti je njegova poruka bila asketska. „Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god je zaručnik s njima, ne mogu postiti.“ (Mk 2,18f), odgovorio je farizejima. Štoviše, njegova ga je okolina doživljavala kao „izjelicu i vinopiju“ (Mt 11,19). Teška optužba. Tek nakon raspeća i uskrsnuća, kršćanska zajednica dolazi u situaciju u kojoj post dobiva svoje pravo mjesto.

Asketski i tijelu neskloni trendovi kasne antike dodatno su pridonijeli tome da post, askeza i odricanje postanu sastavni dio kršćanske povijesti i duhovnosti. Velik uspjeh pustinjskih otaca, koji je doveo do osnutka samostana i razvoja monaštva, ostavio je snažan trag u tradiciji odricanja koja je oblikovala kršćanstvo. Ipak, ni danas ne treba zaboraviti da izvorna kršćanska poruka nije negacija tijela i odricanje, već radost zbog dolaska Kraljevstva Božjega (Lk 5,33–35).

Ipak, Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji ostaje uzor za korizmeno vrijeme posta i priprave za Uskrs. Nakon četrdeset dana Isus je prekinuo post, jer „osjeti glad“ (Mt 4,2). To se uvelike podudara s metodama klasičnog terapijskog posta kakav je u prvoj trećini 20. stoljeća razvio njemački liječnik Otto Buchinger (1878.–1966.). Buchingerove metode do danas su predmet rasprava i osporavanja, no programi koji se na njih pozivaju i dalje su mnogobrojni i popularni – uključujući i one s religijskim predznakom.

Brza internetska pretraga pojmova „terapijski post“ i „samostan“ otkriva bogat izbor mjesta koja nude religijski praćene postne programe. Neki se oslanjaju na Buchingerove metode, dok se drugi temelje na postu prema sv. Hildegard von Bingen (1098.–1179.). Sam Buchinger, koji je prešao na katoličanstvo, preporučivao je za svoju „dijetu duše“ i čitanje psalama te duhovne vježbe. Bio je važan predstavnik pokreta za životne reforme, no s obzirom na svoj strogi način života, vjerojatno ne bi blagonaklono gledao na Isusovo uživanje u vinu i blagdanima. Ljude sklone uživanju nazivao je pogrdno „usoljenima“.

Tijekom posta, prema Buchingerovoj metodi, sudionici ne uzimaju čvrstu hranu, već samo tekućine poput vode, juhe i sokova. Cilj je tzv. „čišćenje organizma“, pri čemu se, prema zagovornicima, tijelo oslobađa štetnih tvari. Nakon kratkog vremena nestaje osjećaj gladi, osjetila postaju oštrija, a potreba za snom smanjuje se. Ipak, iako su Buchingerove metode često bile predmet znanstvene kritike, entuzijazam za terapijski post nije opao – premda se njegove radikalnije ideje danas često prešućuju.

S druge strane, kršćanski post ne poznaje neprijateljstvo prema tijelu niti prezir prema užicima. Korizma, koja započinje Pepelnicom, nije samo vrijeme odricanja, već priprava duha i tijela za Veliki petak i Uskrsnu nedjelju. A tada je, s pravom, vrijeme za slavlje.