Tko je bez grijeha, neka prvi lajka

Nikada nije bilo lakše osuditi, a nikada teže razumjeti. O osuđivanju, moralnom licemjerju i svijetu koji živi od skandala.

Suđenje kao ugodna iluzija

“Nisam ništa drugačija od tih žena koje godinama žive od prostitucije. Nisam bolja od njih. Samo sam imala drugačiji put. Zlo i iskušenje bili su prisutni i u meni.”

Rečenica koja u svojoj nesmiljenoj jednostavnosti udara poput groma. No, ona dolazi iz usta redovnice, žene koja je godinama posvetila svoj život brizi za one koje društvo s lakoćom gura u rubna područja postojanja. I ona je bila upitana: kako može ustrajati u tom radu, a da ne postane ogorčena? Što ju je sačuvalo od onog prevrtljivog cinizma koji, poput hrđe, nagriza velikodušnost kod onih koji su predugo promatrali ljudsku bijedu iz prevelike blizine?

Moralna nadmoć kao sedativ

Odgovor nije u emotivnim frazama ni u prividnoj snazi moralne nadmoći. Odgovor je u svijesti da je svaka olako izrečena osuda velika iluzija, jer u odsustvu znanja o nečijem životnom putu, iskustvima i okolnostima – svaka osuda je ishitrena, a svaka distanca koju zamišljamo između nas i „njih“ tek je krhka fikcija kojom njegujemo vlastiti osjećaj nadmoći.

No, čak i ako postavimo suđenje u širi okvir i pokušamo se osloboditi vlastitih predrasuda, ostaje jedna neizbježna činjenica: naš sud je uvijek ograničen.

Vjernici vjeruju da samo Bog poznaje srce čovjeka.

Samo On može razlikovati ono što je zaista zdravo drvo od onoga što je trulo do srži. Jer, da se ne zavaravamo – nismo baš najbolji procjenitelji vlastitih i tuđih moralnih svojstava.

Jedna stara indijanska mudrost glasi: “Veliki Duše, sačuvaj me od toga da sudim o drugom čovjeku prije nego što ne prohodam jednu milju u njegovoj obući.” Kao da je u ovim riječima skrivena cijela filozofija ljudske spoznaje: ne suditi prije nego što osjetimo težinu koraka koje nikada nismo napravili.

Danas se, više nego ikad, u Crkvi razvija svijest o tome koliko su ljudi u prošlim stoljećima stradavali pod teretom preuranjenih osuda. Bili su unaprijed osuđeni, proglašeni nedostojnima, odbačeni na margine. No, oni su preživjeli, a u novije vrijeme i progovorili o nepravdama koje su pretrpjeli.

Nije ovo ništa novo: kroz povijest, čovjek je uvijek nastojao pronaći krivca – bilo kroz spaljivanje vještica, spektakularne inkvizicijske procese ili kroz medijske harange modernog doba. I to sve pod krinkom navodne zaštite Boga. No, istinska pravda nikada nije dolazila iz kolektivnog bijesa, već iz trezvenog, opreznog promišljanja.

Moral robova i potraga za krivcem

Friedrich Nietzsche bi rekao da se tu krije moral robova – mentalitet u kojem slabiji osuđuje jačeg, ne zato što ga zanima moral, već zato što kroz osudu pokušava kompenzirati vlastitu nemoć. Onaj tko se boji djelovati, postaje sudac onima koji se usuđuju djelovati. Onaj tko ne može preuzeti odgovornost za vlastite pogreške, traži krivce u drugima. Idealan alat za ovaj bijeg od stvarnosti su društvene mreže.

Sudimo brzo. Zaboravljamo lako. No, što ostaje? Ništa osim ponavljanja istih pogrešaka, uvijek u novim oblicima.

Svijet je gladan skandala.

Pogreška pojedinca odmah postaje javni spektakl. U sekundi se izriče presuda. A milost? Zaboravljena je negdje na marginama povijesti.

Političari su, na primjer, stalna meta kritike – ponekad s punim pravom. No, čak i tada, rijetko se netko pita: kakve su okolnosti u kojima djeluju? Koliku odgovornost nose? Koliko često njihove odluke nisu proizvod slobodne volje, već trulih kompromisa s jačima od sebe?

Riječi, prosudbe i osude nisu bez posljedica. Ljudi se lako upuštaju u neoprezne osude, a onda se čude kada njihovi odnosi, polako, ali sigurno, postanu nepopravljivo narušeni.

Razumjeti ili osuditi?

Možda je najvažnija misao one redovnice s početka teksta upravo ona koja ruši svaku iluziju moralne nadmoći: „Često je jedina razlika u tome što smo imali drugačije okolnosti.“ Nešto manje sreće, drugačiji splet događaja, slabiji oslonac u djetinjstvu – i možda bismo i mi hodali stazama onih koje danas osuđujemo.

No, ako želimo pravedniji svijet, moramo prestati tražiti demone u drugima i početi ih prepoznavati u sebi.