“Tko sam ja?” – Susret poznatog i nepoznatog

Elizabeta, žena od krvi i mesa, postavlja pitanje koje bi moglo stati uz bok najvažnijim filozofskim pitanjima: ‘Tko sam ja?’.

Kada je Steven Spielberg 1977. godine predstavio svoj danas već kultni sci-fi film Bliski susreti treće vrste, vjerojatno nije imao na umu susret Elizabete i Marije, ali – ironija je u tome – svaka priča koja zadire u susret poznatog i nepoznatog nosi u sebi odjek nečeg biblijskog. Kao što Spielbergova svjetla lebde nad ravnicama, tako u Lukinom evanđelju lebdi napetost između bliskog i zastrašujuće udaljenog.

Elizabeta postavlja pitanje uz bok najvažnijim filozofskim pitanjima: ‘Tko sam ja (da majka moga Gospodina dolazi k meni)?’ (Lk 1,43). Ovo nije tek skroman upit pred čudom. Ovo je ontološki nokaut – egzistencijalni šamar koji nas tjera da zavirimo u duboki ponor vlastite svijesti.

„Tko sam ja?“ – eho tog pitanja otkriva paradoks ljudske prirode: sposobnost da se udaljimo od sebe i promatramo vlastitu sliku sebe kao stranca, a da pritom ne pobjegnemo iz vlastite kože. U toj ‘Elizabetinoj epifaniji’, distanca ne poništava bliskost. Ona joj daje jasnoću. Ono što je poznato, u jednom trenutku postaje novo i iznenađujuće – poput Spielbergova NLO-a.

Ali Elizabetina drama nije usamljena: susret s Marijom mijenja uobičajene uloge, pretvara ih u nešto fluidno i nepredvidivo. Starija rođakinja više nije tek mudra savjetnica mlađoj; sada je promatračica novog poretka. Dijete u njezinoj utrobi reagira, vibrira na frekvenciji nečeg većeg od njih obje – i nečeg toliko intimnog da ih povezuje, a toliko tajanstvenog da ih razdvaja.

Nedavno sam posve slučajno susreo jednu osobu koju dugo nisam vidio. Bio je to trenutak kada prošlost, za koju misliš da je gotova, ponovno zakuca na vrata. Sjećanja su se pojavila poput valova, no ono što me zateklo nije bila nostalgija, već osjećaj preispitivanja. Imao sam osjećaj da se prostor između mene i te osobe ispunio nevidljivom napetošću – onim što nas povezuje, ali i razdvaja. Jesam li tada, u ključnom trenutku našeg odnosa, donio pravu odluku? Ili sam, poput Elizabete, previdio nešto što je moglo biti nositelj novog života, novog smisla?

Kada sam je ugledao, imao sam osjećaj kao da je vrijeme stalo. Njezine oči, duboke i iskrene, nosile su težinu života, ali i neugasivu svjetlost. Kao da se u njima zrcalila cijela njezina duša – slojevi radosti i tuge, nade i sumnje. Glas joj je bio mekši nego što sam pamtio, ali svaka riječ odzvanjala je značenjem, produbljujući osjećaj da je ovaj trenutak više od običnog susreta.

Poput Elizabete, pitao sam se: “Tko sam ja?” Je li susret bio samo slučajnost, ili je u njemu bilo nečeg većeg, nečeg što traži od mene da se ponovno preispitam?

Svaki susret s drugom osobom nosi tajnu. Koliko god nam netko bio blizak, onaj drugi je uvijek „drugi“ – tajnovit i nepredvidiv. Tako primjerice Marija sada više nije ista kao prije. Razgovor koji je započet nekad ranije sada zahtijeva nastavak, ali pod novim uvjetima – uvjetima koje oblikuje nevidljivi Treći. Božja prisutnost, dakle, nije samo transcendentalna; ona je duboko tjelesna. Da bi se dogodio istinski susret, potrebno je prihvatiti svoju vlastitu krhkost i nesavršenost, a time i činjenicu da nismo samodostatni. Elizabeta to čini, i zato se pred njom otvara nešto novo: ne više „bliskost“ kakvu poznaje, već promijenjena blizina – prostor u kojem je moguće i čudo preobrazbe.

Bog razbija obrasce koje poznajemo, nadahnjuje promjenu i traži poniznost u suočavanju s neizvjesnošću. Bog u ovoj sceni nije neki teološki koncept, već konkretan, opipljiv fenomen: dijete u Mariji, život u Elizabeti.

I tu dolazimo do treće dimenzije. Bez Božje prisutnosti, naš život ostaje na razini dvosmjernog dijaloga – ja i drugi. Ali kad se u scenu umiješa „Treći“, tada se naše preispitivanje sebe i drugoga uzdiže do otkrića. Elizabeta ne bi postavila svoje pitanje da nije bilo te prisutnosti. Bez nje bi i Marija ostala samo neobična trudnica, a ne ona koja nosi novi život – i novi svijet.

U vremenu kada i sami tražimo odgovore u svijetu punom nesigurnosti, Advent nas vraća na početak – na pitanje koje postavlja Elizabeta i koje odzvanja u nama: Tko sam ja? Ovo nije pitanje koje se postavlja tek tako. Postavlja se onda kada se stari odgovori uruše pod težinom nečega većeg, neočekivanog. Advent, sa svim svojim simboličkim čekanjem, podsjeća nas da vrijeme ne znači prazninu. To je vrijeme u kojem, ako imamo hrabrosti, prepoznajemo Boga u novom, nepoznatom i katkad uznemirujućem.

Treća dimenzija susreta – s drugima, sobom i Bogom – nije tek dodatna perspektiva. To je prostor gdje „nadilazimo nesigurnost“ i pronalazimo nadu. Jer preobrazba je uvijek rizična, baš kao i svaki susret s onim što je veće od nas samih.