Tko su ‘religijski nemuzikalni’ – važnost etike izvan crkvenih zidova

Habermas je posudio od Webera izraz „religiozno nemuzikalan“ kao svojevrstan hommage intelektualnom velikanu, ali i kao priznanje o vlastitoj poziciji u svijetu religioznih normi i rituala.

Dvije su prilike bile posebno značajne: dodjela Nagrade za mir Njemačkog udruženja nakladnika 2001. i kasnija diskusija s Josephom Ratzingerom 2004., u kojoj su se susrele sekularna i teološka inteligencija. Habermas, svjestan težine Weberovog izraza, koristi ga kako bi opisao sve one koji nisu religiozni iz vlastitog iskustva, ali prepoznaju i intelektualno prihvaćaju važnost religije kao društvene i kulturološke pojave.

Weberov izraz „religijska nemuzikalnost“ nije tek jednostavna lingvistička figura. On u sebi nosi semantičku napetost, dijalektiku između onoga koji razumije, ali ne osjeća; onoga koji poštuje, ali ostaje izvan. Kada Habermas govori o „religijski nemuzikalnim“ ljudima, on ne govori o ateistima ili protivnicima religije. Naprotiv, on priznaje da su ovi ljudi intelektualno svjesni važnosti religije, ali ne mogu, baš poput glazbeno nemuzikalne osobe, sudjelovati u tom iskustvu. Kao što netko može cijeniti ljepotu Bachove fuge bez da je sposoban svirati klavir, tako i „religijski nemuzikalan“ pojedinac može promišljati o religiji iz pozicije promatrača, diveći se virtuoznosti onih koji su unutar tog iskustva.

Max Weber, znanstvenik čiji je život obilježen dijalektikom protestantskog etosa i intelektualnog skepticizma, prvi je upotrijebio ovaj izraz kako bi objasnio vlastitu poziciju. Weber, čovjek duboko svjestan kako kulturnih, tako i religijskih tokova svoga vremena, govorio je o vlastitom religijskom iskustvu kao o „osakaćenosti“, prihvaćajući da je njegova nesposobnost da uspostavi duhovne strukture dio šire antropološke sudbine. Njegovo priznanje nije tek osobna ispovijest; ono je filozofska refleksija o onome što znači biti „izvan“, ali istodobno poštivati ono što je „unutra“. Weber se, svjestan da mu je suđeno ostati na margini tog iskustva, ipak nije zadovoljio romantičnim eskapizmom, već se suočio s tim stanjem s intelektualnom poštenošću.

Pređimo sada na hrvatski kontekst, gdje „religijska nemuzikalnost“ razotkriva dublje društvene napetosti između religijskog identiteta i univerzalnih moralnih načela. U društvu gdje je religija mjerilo etike, susrećemo ljude koji, premda nisu formalno povezani s crkvom, djelima iskazuju pravu suštinu etike. Njihova posvećenost pravdi i humanitarnim inicijativama često nadmašuje angažman onih koji se formalno zaklinju u vjeru. Ipak, izostanak religijskog pečata čini ih nevidljivima ili manje vrijednima u očima onih koji moralnost mjere isključivo religijskim standardima. U tom „odsustvu“, tradicionalistički um vidi manjak i koristi ga kao argument protiv njihove vrijednosti. No, što znači biti moralan u društvu koje religiju i moralnost stapaju u jedno, bez da se propita je li ta veza doista neupitna? Ako moralnost dolazi iz religije, kako objasniti one koji, bez religijskog iskustva, žive etički ispravno, ponekad i pravednije od formalnih vjernika? Habermas, slijedeći Webera, ukazuje na ključnu istinu: moralnost nije isključivo djelo religije; može cvjetati i izvan njezinih granica. „Religijski nemuzikalni“ ljudi, iako nisu uronjeni u te sfere, prepoznaju ljepotu vjerskog iskustva, ali njihov etički kompas vodi ih izvan tog okvira, dokazujući da moralnost može biti univerzalni imperativ, neovisna o religijskim dogmama. Ova dijalektika, između poštovanja religijskih tradicija i univerzalne etike, ukazuje na dublju napetost – onu koja nas poziva da redefiniramo što znači biti moralan u društvu koje se često kiti religijskim simbolima, ali zaboravlja na suštinu etičkih djela izvan dogmi.

Hrvatska je ispunjena paradoksima, od kojih je jedan prisutnost pojedinaca koji, unatoč nedostatku formalne religijske pripadnosti, svakodnevno promiču pravdu i opće dobro. Njihov doprinos često se umanjuje jer im navodno nedostaje „vjera“, pa odsustvo religijske pripadnosti postaje opravdanje za njihovu marginalizaciju. To otkriva klasičnu napetost između forme i sadržaja – tradicionalistički um sumnja u moralnost bez formalnog pečata religije, ignorirajući univerzalni karakter etičkih vrijednosti. Weber i Habermas ukazuju na to da religija, kada monopolizira diskurs o moralnosti, postaje vlastiti protivnik, ograničavajući etički potencijal koji bi trebao biti univerzalan. Oni koji djeluju „izvan“ vjerskog okvira pokazuju da moralnost može postojati neovisno o religijskim granicama, služeći kao korektiv religiji koja bi trebala težiti neograničenom dobročinstvu.

Ključno je priznati da upravo „religijski nemuzikalni“, vođeni čistom etikom, predstavljaju kompas koji je Hrvatskoj, opterećenoj licemjerjem, itekako potreban. Na kraju, nisu oni ti koji su nanijeli štetu društvu, već mnogi koji su se najglasnije kleli u svoju vjeru.