Tko to progoni katolike u modernoj Hrvatskoj?

Nedavno je na okruglom stolu u Hrvatskom saboru u Zagrebu predstavljeno „Izvješće o netrpeljivosti i napadima na Katoličku crkvu i katoličke vjernike u Hrvatskoj 2021. i 2022. godini“, koje je pripremila i izradila udruga U ime obitelji.

Saborski zastupnik Stephen Bartulica iz Domovinskog pokreta održao je konferenciju za medije na kojoj su sudjelovali i drugi govornici. Željka Markić osvrnula se na svoje izvješće i naglasila da je ono posljedica učestalih napada i huškanja na Katoličku crkvu i katolike u svim porama društva.

Da ne znam o čemu se radi, pomislio bih iste sekunde da je riječ o jednoj marginalnoj kršćanskoj zajednici koja muku muči pod šerijatskom čizmom okorjelih džihadista, a ne o članovima najbrojnije vjerske zajednice u RH.

Mediji bliski Željki Markić naglašavaju da je spomenuto izvješće „jedino takve vrste u RH te da je pripremljeno po uzoru na izvješća niza međunarodnih udruženja koja bilježe povrede ljudskih prava, pa tako i prava na slobodu vjeroispovijedi“. Ako na trenutak i zanemarimo činjenicu da u ovom izvješću od 158 stranica nema nijedne riječi o tome kojom su metodom prikupljani i analizirani medijski izvori koji navodno „huškaju na Crkvu i katolike“, sam izbor slučajeva i studija svjedoči o ideološkoj subjektivnosti onih koji su pripremali ovaj papir. Dok se u “istraživanju” progovara o “napadima na nadbiskupe Josipa Bozanića i Đuru Hranića”, nećete pronaći nijedno slovo o uvredama na račun pape Franje i svih onih koji ne razmišljaju kao članovi i simpatizeri udruge U ime obitelji. Vjerojatno je razlog upravo to što njihovi simpatizeri na društvenim mrežama ne štede one koji im nisu po volji. S jedne strane se Matu Uzinića u samom izvješću uspoređuje s „narodnim svećenicima“ iz perioda Jugoslavije, s druge se strane prigovara zbog navodne „denuncijacije i demonizacije biskupa Vlade Košića“. Papa Franjo na globalnoj razini te nadbiskup Mate Uzinić na nacionalnoj razini nisu im više kamenčić u cipeli, nego ljudi koji se, prema njihovom stavu, igraju sa stupovima same Crkve.

Ako pažljivije iščitate ovaj papir, brzo ćete uvidjeti da uvrede na račun rimokatoličkog poglavara nisu napad na Crkvu, a kritiziranje inicijativa i poteza udruge U ime obitelji i njima sklonih (nad)biskupa – jest.

Ne objašnjavaju logiku koja stoji iza ovih izrazito subjektivnih, poroznih i logički neodrživih teza. Ili su možda ove mimoze same sebe uvjerile da su jedino oni “pravi katolici” u Hrvatskoj?

Neupućenom promatraču se, onako na prvu, može učiniti da se U ime obitelji posljednjih godina – uz pomoć uigranog tima odvjetnika, „volontera“ i spin-majstora – grčevito bori za pravdu i tzv. katoličke vrijednosti, maltretirajući javnost priopćenjima i pamfletima, iz kojih je razvidno da im je jedini cilj „konzervativna i katolička Hrvatska“. Tko to nas onda progoni?

Nije neznatan broj onih koji su uvjereni da se Željka Markić ovom mini-diverzijom o „ugroženosti katolika i Crkve“ pokušava vratiti na političku mapu RH. Nažalost, politički diskurs konstruiranja “ugroženosti” u cilju manipulacije tipičan je alat retrogradnih ideologija. Tukidid je, primjerice, takve metode otkrio u raspirivanju sukoba između Sparte i Atene. Kao glavni razlog takvog manipulativnog ponašanja naveo “strah od političke beznačajnosti”.

Ne treba također zanemariti da je predstavljanje „izvješća“ organizirano od strane zastupnika Domovinskog pokreta.

Budući da će za godinu dana biti održani novi parlamentarni izbori, simptomatična je ova javna demonstracija političkog savezništva populista i analfabeta okupljenih u Domovinskom pokretu i U ime obitelji. Još im samo MOST nedostaje da bi slika bila potpuna.

Za razliku od stare hrvatske desnice, koja je bila nerijetko agresivna i primitivna, nesposobna za kritičku analizu i ogorčena zbog vlastite nemoći, nova hrvatska desnica je lukavija. Uz pomoć svojih partnera iz inozemstva, pomno postavlja svoje ciljeve i u mogućnosti je realizirati ih. Riječ je o pokušaju renacionalizacije i retradicionalizacije hrvatskog društva u kulturnom, političkom i obrazovnom smislu. Time novi desničari, odnosno „suverenisti“, kako oni sami sebi tepaju, na čelu s kružokom okupljenim oko Željke Markić, pokušavaju ostvariti apsolutnu hegemoniju u hrvatskom društvu. Koliko god oni suprotno tvrdili, najbanalniji slučajevi potvrđuju da oni nisu zainteresirani za dijalog i društvo istog već da okomito ulaze u sukob s otvorenim i slobodnim društvom.  Aktivisti U ime obitelji kontinuirano prate organizacije za zaštitu ljudskih prava, posebno one koje se bave zaštitom LGBT osoba, analiziraju što govore i kad im se to ne sviđa podnose prijave ili prijete prijavama.

Riječ je o jednoj

---

sve glasnijoj ideji jedne kvazi-katoličke društvene filozofije koja je uvjerena da su sve njezine postavke iznad svih ostalih te da se jednostavno podrazumijevaju kao takve („Iznad svih – katolička Hrvatska!“).

Ovdje se može govoriti o nametanju hrvatske verzije navodno katoličkog svjetonazora ljudima koji nisu „hrvatski katolici“ (čitaj: naši) i koji ne misle kao „mi“. Ovakav način razmišljanja, ako se to uopće može nazivati tako, i referendumsko-politički desanti na „žrtvene jarce“ hrvatske političke scene posljedica je neinformiranosti, zaostalosti, straha od nepoznatog i ideološke zaslijepljenosti. Protiv istine i činjenica bore se, između ostalog, i tzv. lažnim vijestima i invazijom lažnih profila na društvenim mrežama koji su zaduženi za miniranje činjenica i promociju upitnih i opasnih sadržaja koje naivni hrvatski puk nekritički i bez velikog napora upija.

U više smo navrata mogli svjedočiti da ovaj sve glasniji kvazikatolički kružok ne može pokrenuti nijednu inicijativu bez ciljanja na niske strasti, manipulacije informacijama, netrpeljivosti prema onima koji su drugačiji i fokusiranjem na dežurnog krivca.

Ovdje se ne može ne primijetiti jedan očiti paradoks: politički kvazikatolici mračnih i tvrdih stavova neprestano proklinju tzv. komunističko zlo koje navodno uništava Hrvatska, a propuštaju uvidjeti da su jedini totalitaristi danas u Hrvatskoj upravo – oni. Oni ne toleriraju i ne dopuštaju drugačije mišljenje, jer istina je samo jedna – i to ona njihova. Uvijek mi je bilo zanimljivo promatrati kako gorljivi antikomunisti, zamaskirani u veo konzervativnosti, čim ih pogodiš u pravu žicu, postaju prave hulje marksizma kojim su u školi bili indoktrinirani, a kojeg sad toliko mrze. Tada ispliva na površinu shvaćanje povijesti kao vječite borbe koju karakterizira ona famozna parola: „Drugovi, mi jesmo za demokratiju, ali ne da svatko priča šta hoće!“

Svaki pokušaj kritičke analize onoga što je takvom sklopu neupitno, doživljava se kao napad i uvreda.

Dok s jedne strane inzistiraju da svi paze na njihove tankoćutne osjećaje, nemoguće je ne primijetiti s koliko žestine, agresije i decibela nasrću na sve one koji ne dijele njihove stavove, ignorirajući njihovo pravo na drugačije mišljenje. Jer istina se uvijek važe samo onda kad je prilično neugodna. Kad je ugodna i pitoma, nitko je i ne primjećuje.

Kulturno-politički magazin Express (06.10.2023)