Tragedija u Vitezu i društvena odgovornost

U selu Jardol, u srednjobosanskoj općini Vitez, ovih je dana i četvrta mlada osoba tragično stradala oduzimajući si život.

U zadnje dvije – tri godine ČETVERO mladih ljudi, mahom pred punoljetnost stradava od nutarnjeg bezizlazja. I tek se sada stvar počela komunicirati na široj društvenoj sferi. Za zapitati je se je li u ijednoj državnoj ustanovi, socijalnom centru, ministarstvu, stranci itd., zaječao crveni alarm već nakon prvog djeteta? Ako jest, što su napravili, koje su strategije za mlade ljude razvili? Političke stranačke hobotnice ovih socijalno zapuštenih krajeva zanimaju se za mlade samo u obliku stranačkog pomlatka, u obliku skorog biračkog tijela. Dok tijela stvarne djece sahranjuju obamrli roditelji.

Kako razgovarati danas s mladim ljudima? To je zasigurno tema čija zahtjevnost nadilazi mogućnosti ovoga teksta. Prve krize identiteta danas se događaju na svevidećim i sveskrivajućim pozornicama interneta. Život se razmjenjuje u piksele i megabajte. Otuđuje se kroz kablove gdje će netko preko njega ravnodušno preskrolati. Povratiti stvarnost mladim ljudima i njih u stvarnost. Ali kako kada su oni totalno isključeni iz stvarnosti politike i osjećaja da mogu mijenjati i utjecati na svoju okolinu – slobodno i kreativno – ne morajući pripadati nametnutim opcijama.

U cijeloj ovoj tragediji moguće je promotriti tri problematična područja koja se bave posljedicama. Jer uzroci, dakle, zaslužuju tematiziranje na drugome mjestu.

Prvo je vezano uz vanjskoga promatrača. Ljudi, koji događaje promatraju sa strane, imaju dojam da je zajednica, u kojoj se sve događa, dosta zatvorena. To je naravno plodno tlo za nastajanje različitih teorija. Tome upravo doprinosi i aura šutnje na kojoj se inzistira. Među ove promatrače spadaju i novinari. Senzacija koju novinarstvo često blaguje, ne shvaćajući da mu škodi i da time gubi kredibilitet, u sebi nosi riječ “osjećaj” – u nekoj je situaciji i u određenoj mjeri ta senzacija (radije bih da se govori o senzibiliziranju) i potrebna – upravo da se senzibilizira društvo za ove teme i da se pokrenu mehanizmi koji će u budućnosti sačuvati živote. Pitanje je samo načina na koji će se taj senzibilitet sprovoditi – poštuje li čovjeka ili ga koristi kao sredstvo zarade na klikovima. Želi li se nekom viješću pomoći ili nečega domoći. Ne čudi stoga da su i novinari od strane građana shvaćeni kao „neprijatelji“ koji narušavaju pijetet žrtava i ne razumiju patnju koju obitelji podnose. Takav je stav naravno razumljiv, ali ima i drugu stranu koja će otvoriti sljedeće problematično područje:

Uz sav pijetet i razumijevanje težine koja pogađa bližnje, ne trebamo zaboraviti da postoji nešto što se zove društvena odgovornost. U određenoj situaciji tragedija više nije tek privatna stvar. Tragedija postaje okidač društva da se nadiđe vlastita situacija iz odgovornosti prema drugim roditeljima koji žele zaštititi i svoju djecu. Problematika mentaliteta ondašnjih ljudi jest prečesto u tome što je osobna tragedija ujedno obilježena “sramotom” i stoga se zahtijeva njezina privatnost. Jasno stoga treba kazati da ove tragedije nisu nikakva sramota ni za roditelje, ni obitelji. One su, naprotiv, u svoj svojoj tegobi ujedno i poziv na angažman i otvorenost prema drugima. Da bi daljnji užasi bili spriječeni potrebno je iznijeti sve činjenice koje su relevantne za eventualno spašavanje drugih života.

Treba se  raskinuti taj obruč “privatnosti” i “sramote” tragedije. Nitko ne bi smio ostati prepušten samome sebi u svojoj tegobi, ali to se može postići samo ukoliko uz patnju osjetimo i odgovornost spram drugih.

U suprotnom ćemo imati i problem s tragedijom društvene odgovornosti i empatije.

Treći problem je u reakciji lokalnoga župnika koji je u svojim izjavama za medije iznio svoje krajnje problematične stavove o obitelji i ulozi žene. Upravo je tragično njegovo razumijevanje uloge žene u društvu i obitelji, a to je potvrdio i u mnogim svojim drugim tekstovima i nagovorima (npr. na portalu Žena vrsna). Iz njegovih riječi dade se zaključiti kako je upravo izostanak majki kod kuće glavno oruđe „vraga“ kojim ovaj uništava društvo. Vražje je djelo to da žene idu raditi, da muževe više nitko ne dočekuje i „krijepi“ kod kuće. Da mu još ostave i „suđe da pere“. Žena je tako redovnica u zatvorenom samostanu vlastite obitelji, koja ima ulogu, čini se, odgajati male sjemeništarce. Takvoj omladini više neće trebati ni kafići (koje ovaj župnik u svojoj župi nastoji zatvoriti) ni ikakve druge „nebožanske“ potrebe. Jer tijelo je po njemu najveći neprijatelj, iako istu takvu vrstu dualizma Crkva službeno odbacuje.

Okrivljuje, dakle, njemu nerazumljivu ulogu žene, jer mu je žena neshvatljiva kao slobodno biće. Nezamisliva bez djeteta u rukama. A neshvatljivo mu je i da oba roditelja s jednakim pravom rade da bi zbrojili dva sitniša u nešto s čime se može preživjeti. I, naravno, okrivljuje „vragove“. Oni su mu u hijerarhiji poštovanja često na istoj razini sa ženama, jer očito ti vragovi najbolje uspijevaju u područjima gdje im žena posluži kao partner.

U sumraku takve pameti može biti da su mu ti isti vragovi i jedini sugovornici. Jer da je iskreno popričao i s kamenom, ljudskija bi misao isplivala.