Tražitelj Boga i nadareni buntovnik – uskoro i blaženik?

Prije 400 godina rođen je nadareni buntovnik, matematičar i filozof Blaise Pascal. Pitanju vjere u Boga pristupio je iz drugog smjera – matematike.

Za publicista Petera Seewalda Blaise Pascal je “zvijezda katolicizma”, a u razdoblju pandemije koronavirusa neka su njegova razmišljanja postala “aktualna”. Benediktinski redovnik Anselm Grün objasnio je da je kršćanski filozof i pisac Blaise Pascal već u 17. stoljeću znao: “Problem modernog čovjeka je da nitko ne može ostati sam u svojoj sobi”. Pascal je rođen 19. lipnja 1623., prije 400 godina u ponedjeljak.

Prilično boležljiv kao dijete, ostao je bez majke u dobi od tri godine. Nekoliko godina kasnije obitelj se preselila u Pariz. Njegovo zanimanje za matematiku bilo je toliko intenzivno da se njegov otac bojao da bi mogao zanemariti jezike. U dobi od dvanaest godina, Pascal je razigrano otvorio teoreme euklidske geometrije. Sa 16 godina održao je svoje prvo predavanje na Academie de mathematique. Malo kasnije predstavljen je i kardinalu Richelieu.

Neutaživa žeđ za znanjem

Svoj prvi izum napravio je 1642.: računarski stroj za svog oca, koji je u to vrijeme bio glavni poreznik u Normandiji. Stroj je dobio ime Pascaline, ali nikada nije zaživio jer je bio preskup za proizvodnju. Ali mladićeva žeđ za znanjem nije se mogla utažiti; bavio se pored ostalog i pojavama kao što su tlak zraka i vakuum.

U to su vrijeme te teme imale i duhovnu relevantnost: stari su filozofi govorili o “horror vacui”, navodno prirodna averzija prema praznini. Ta je tema zaokupila Pascala, da je u kasnijim godinama raspravljao o tome s drugim misliocima poput Renea Descartesa.

U početku njegova obitelj nije bila osobito religiozna, ali se susrela s naukom nizozemskog biskupa Corneliusa Jansena. Mlađa sestra Jacqueline tada je htjela ući u redovnički red, a sam Pascal je svoje česte bolove u nogama protumačio kao božanski znak i odlučio živjeti pobožnim i asketskim životom. Njegova je sestra ušla u red nakon očeve smrti 1651. godine.

Uvečer 23. studenoga 1654. i sam je mladić doživio neku vrstu mističnog buđenja – koje je za njega bilo toliko važno da ga je pokušao zabilježiti na traci pergamenta. Taj je “spomen” uvijek nosio sa sobom, ušiven u kaput; pronađeno je tek nakon njegove smrti. Od tog trenutka Pascal je često posjećivao svoju sestru u samostanu i povukao se iz pomodnog pariškog društva.

Uz matematičke studije, pisao je pisma o aktualnim teološkim raspravama i započeo veliko djelo o kršćanstvu: “Pensées”. Zbog njegove rane smrti, zbirka nije dovršena. Pascal je umro u dobi od 39 godina 19. kolovoza 1662., nekoliko mjeseci nakon smrti njegove mlađe sestre. Unatoč tome, i dalje je Pensées jedan od najčitanijih filozofsko-religioznih tekstova.

Hoće li biti proglašen blaženim?

Poznati dio tog teksta je kasnije postao poznat kao Pascalova oklada: prema tome, tko god se kladi na postojanje Boga dobiva sve ako Bog doista postoji. Ali čak i ako Bog ne postoji, s Pascalove točke gledišta predanost je bila vrijedna toga: jer je dobar i pobožan život nagrada sama po sebi.

Tekstovi teže jasnom cilju uvjeravanja čitatelja logičko-racionalnim argumentima, teorijom igara i proračunom vjerojatnosti. Proturječja u ljudskoj egzistenciji, koja su opisana u “Pensées”, oblikovala su filozofiju do modernog doba. Friedrich Nietzsche za njega je kazao da je “jedini logični kršćanin”, a pisac Aldous Huxley prilično je kritički promatrao Pascalov stav kao “neprijateljski prema ovom svijetu”.

Prije šest godina papa Franjo je u jednom razgovoru za Pascala kazao: “Vjerujem da bi zaslužio beatifikaciju”. Isusovac koji beatificira sljedbenika jansenizma – to bi bilo izvanredno u smislu religijske povijesti. A pristajalo bi i autoru redaka poput: “Srce ima svoje razloge razuma, koje razum ne poznaje.”

Paula Konersmann (KNA)