Treći dan Božića

Srijeda je. Treći dan Božića.

Konferencijska dvorana je hladna, miriše na minjon kocke i kiki bombone. Gledam gomilu naslaganih poklona na stolu, paketa brižno umotanih u šareni papir, tri očišćene pepeljare i jedan upaljač s logom udruge, zidove bijele i nove, poneki kabel koji nehajno izviruje nagovještavajući količinu još potrebnoga rada. Zbunjena sam, no trudim se to ne pokazati. Vice mi pokazuje gdje stoje prazni paketi i punimo ih po odavno znanome redoslijedu – brašno, ulje, riža, tjestenina… Osvrćem se po nepoznatoj prostoriji, policama s uredno sortiranim namirnicama, označenim rokovima, velikim frižiderom naslonjenim na bočni zid.

Pred očima mi je maleni, tamni prostor na “vrhu Avenije” i četvero studenata kako se guraju i laktaju pokušavajući pronaći mjesta za pakiranje tjednih obroka za beskućnike.

Spremamo i higijenske potrepštine, Vice me zeza jer biram skupe marke i velike mililitraže. Da mogu, spremila bih cijeli svijet u tri kartonske kutije. Nesvjesno odgađam polazak. Četiri su godine kako sam napustila Mostar i Minores i kada god im se vratim shvatim koliko je to bezuspješan odlazak bio. Ne možeš napustiti ono što i ne pripada tebi.

Vozimo se i smijemo, cesta je uska i puna rupa, a moji pokreti nesmotreni. Zaustavljamo se pred nizom jednokatnica, svaka ima različitu fasadu, ljubičastu, žutu i oguljenu. Na pustopoljini su koju najviše dere bura i ne znam kako još uvijek stoje na tome mjestu, istovremeno i prkosne i jadne, uporno zanemarujući odurnu činjenicu da je sve protiv njih.

Vice kuca na bijela drvena vrata i rukom mi daje znak da i ja priđem.

Ostala bih tako rado sjediti u autu, no ne želim biti kukavica. Gasim automobil i grabim vrećicu sa sapunom, gelom za tuširanje i deterdžentom za suđe. U susret nam izlazi niski gospodin, odjeća je nemarno nabacana preko njegova okrugla tijela, na nogama ima debele čarape u koje je uvukao trenirku i lažne Adidas papuče. Čini se kao da mu je lagano neugodno, no svejedno nas poziva da uđemo. Već na vratima me zapahne dobro poznati miris ustajalosti i nepranja, soba je zatrpana stvarima, po kuhinjskim elementima su pokvareni ostatci hrane, oronuli kauč je prepun komada zgužvana najlona. Pomičemo malo nered i spuštamo paket i vrećice, te svi zajedno izlazimo ispred kuće. Gospodin nam priča o svome danu. Zbunjen je jer osjeća neke pomake u trbuhu i prilično točno opisuje način funkcioniranja moždanih sinapsi.

Kaže da je čitao o tome u nekoj knjizi.

Dok govori, u kutu usana mu se stvara pjena. Ja ga slušam i ne znam zašto, no pred očima su mi moja djeca. Kada god se posvađaju, žure prema meni da ih obojicu zagrlim i pucketam jezikom. Vjeruju da im se tako popravlja srce.

Sumrak mi se spušta na ramena i čini mi se kao da mi fali zraka. Ulicom nailazi kamion EuroExpressa i na brzinu se pozdravljamo, pružamo ruke na odlasku i sjedamo natrag u automobil. Vice mi daje upute kako da izbjegnem raspuknuti beton i rupe nastale kišom, no ja ga ne čujem. Uši su mi pune lupanja vlastitoga srca i zaglušujuće boli koja me najednom ispunjava.

Ljuta sam, treći je dan Božića. Polomili smo se da pronađemo Boga, da ispunimo srca i duše, da napunimo domove i zagrlimo najmilije. Polomili smo se da dokažemo svijetu da je ponovno stigao, iako ga već dugo ne vidimo i ne prepoznajemo, iako smo zakopani u pustinje vlastitih uvjerenja i slabosti, iako smo i sami zbunjeni i preplašeni.

Polomili smo se, a nismo ga našli. Skrivao se plačući, u predgrađu, na pustopoljini, u žutoj jednokatnici, zatrpan gomilama zgužvanoga najlona.

Šutim i vozim još gore nego prije, ništa ne primjećujem i izbjegavam Vicin pogled. Zaustavljamo se pred malenim stanom u stražnjem dijelu kuće s velikim, mramornim lukovima. Znam već da je unutra baka Z., obilazila sam ju i prije, no svejedno se nisam mogla pripremiti na njene vodenaste, razroke oči i tihu blagost koja joj se razlila licem kada nas je ugledala. Ushićeno zove da uđemo, kuća joj je malena i čista, prepuna tepiha i goblena s čudnim motivima. Toplo joj je, sretno nam govori da su joj kupili drva, ona se samo mora sjetiti da ubaci svako malo po jedno u peć. Ostavljamo paket na stolici, i pitamo ju kako je.

Moli nas da sjednemo, kaže da je željna društva.

Spuštam paket na pod i sjedam za stol, naslanjam jednu ruku na heklani stolnjak, a drugom nervozno čupkam niti iz šarenoga prekrivača stolice. Priča nam o svojim danima, da je čula veselje iz susjednih kuća, da je prolazila ulicom pa su i nju zvali da dođe, a što da ona tamo radi, nije ona više za toga, neće ni da im kvari kada su se tako lijepo svi iskupili. Čini mi se da nije ni svjesna da je Božić. Oči joj neprestano kruže prostorijom i teško je odrediti u koga točno gleda. Vice joj postavlja pitanja i smiju se, ja samo sjedim i glupo šutim, riječi su mi zapele negdje u grlu i preklinjem ih da izađu van, no one tvrdoglavo odbijaju. Baka Z. priča o mladosti i ljubavi u Daruvaru, životu bez djece i samoći koja ju prati. Pored kauča su dvije lončanice sobnih biljki i čini mi se kao da su one jedino što je živo u prostoriji. Napokon progovaram i ja. Govorim joj da živim u Osijeku, imam muža i dvoje djece. Drago joj je i kaže da je i Osijek lijep, samo ima puno komaraca. Vice mi uzima ključeve iz ruke i ide okrenuti automobil, ja stojim s Z. na vratima i promatram njena mršava ramena i umorne pokrete, lutajući pogled i nemirno srce. Grlim ju na odlasku, a ona mi šapuće u kosu “e, dušo moja”.

Još sam šutljivija i pokušavam sakriti da me sekunde dijele od potpuna rasula. Ostavljam Vicu ispred njegove kuće, on mi govori da mi automobil čudno radi. Super – mislim si, opet sam ga pokvarila. Mašem mu i trudim se što brže pobjeći. Na radiju svira Balašević i ne vidim cestu od suza i nagomilanih misli. Osjećam kao da bih mogla i nestati u tom trenutku, izazvati lančani sudar i neviđenu tragediju i da to svejedno ne bi bilo toliko glasno i bolno kao zatomljeni krik u mome tijelu da ne bi smjelo biti ovako. Nemam više snage ni da ikoga krivim.

Večeras je nemoć jača od pravde.

Ležim u krevetu zgužvana između moje djece i pjevam im “Ne klepeći nanulama”. Pitali su me zašto sam tužna. Jer sam grlila baku koja nema što jesti, rekoh im.

“Mama, može li se i život popraviti ako ga zagrliš?”, pita me sneno stariji sin.

Lažem mu da može, milujem mekane obraze i puštam ga da sanja.